Države-nacije nastaju vrlo kasno u povijesti. Francuska i američka revolucija inicirale su taj proces stvaranja nacionalnih država, ali tek nakon Drugog svjetskog rata i dekolonizacije bivših europskih kolonija u Aziji, Africi i Južnoj Americi nacije-države i nacionalizam postaju dominantan oblik političke legitimizacije u svijetu. Do vremena stvaranja države-nacije dominiraju drugi oblici državne organizacije - imperiji, patrimonijalna kraljevstva, gradovi-države itd. Francuska i američka revolucija inagurirale su potpuno drukčiji model legitimiranja vladavine - dotad je vlast bila utemeljena na božanskim principima ili na aristokratskim i dinastijskim pravima - naglašava dr. Siniša Malešević, profesor sociologije na Sveučilištu u Dublinu, autor knjige "Države-nacije i nacionalizmi", te dodaje:

- Revolucije su uvele ideju vladavine naroda. U tom kontekstu nacionalizam postaje ključni ideološki diskurs jer ustoličuje naciju kao primarnu jedinicu ljudske solidarnosti i političke legitimnosti. Međutim, taj se proces razvijao vrlo stupnjevito - u početku su samo kulturne i političke elite zastupale nacionalne projekte, a tek poslije je nacionalizam zahvatio i ostale društvene skupine - srednju klasu, a tek početkom 20. stoljeća i ostale skupine. Čak ni Francuska, koja je kolijevka nacionalog projekta, nije potpuno bila nacionalizirana do 20. stoljeća. U poznatoj studiji "Od seljaka do Francuza" Eugen Weber pokazuje kako se krajem 19. stoljeća većina stanovnika Francuske još uvjek nije osjećala Francuzima, nego je njezin identitet bio primarno lokalni, regionalni i religijski. Za uspješnu reprodukciju nacionalizma ključne su bile državne institucije, a osobito obrazovni sustav, administracija, vojska, policija, sudstvo, kao i mediji. Međutim, nacionalizam se reproducira i kroz nedržavne institucije i obiteljske mreže. U tom smislu 21. stoljeće samo je nastavak dugoročnih procesa nacionalizacije stanovništva: dok je u 19. stoljeću samo mali broj stanovnika Europe bio "nacionalo osviješten", danas su to gotovo svi. Dok god je država-nacija jedini legitimni oblik teritorijalne vladavine u svijetu, nacionalizam će ostati jak, jer je to primarni oblik legitimacije postojećih državnih struktura. I Ujedinjeni narodi počivaju na istom principu, da su države-nacije jedini legitiman model teritorijalne vladavine, a svi se ostali oblici teritorijalne organizacije države smatraju nelegitimnim.

TRAJNI NACIONALIZAM

Koje su razlike između nacionalizama i država-nacija 20. stoljeća, i tih paradigmi u vremenu sadašnjem, sad već gotovo dva desetljeća u 21. stoljeću?

- S obzirom na to da je stanovništvo u 21. stoljeću puno izloženije organizacijskim utjecajima koji stvaraju i reproduciraju nacionalno centrične institucije i javne diskurse, nacionalizam je još jači u ovom stoljeću nego prije. Za sustavni uspjeh nacionalizma potreban je relativno jak i centraliziran državni aprat, postojanje adekvatnih infrastruktura koje uključuju transportne i komunikacijske mreže koje obuhvaćaju cijelu državu, razvijenu medijsku i nacionalno usmjerenu kulturnu produkciju te visok stupanj pismenosti stanovništva, tako da se nacionalni projekti mogu komunicirati stanovništvu itd. To se ne odnosi samo na državno inducirane nacionalizme nego i na društvene pokrete koji nastoje stvoriti nove države-nacije ili ujediniti "razdvojene" pripadnike nacije u zajedničku državu.

Sve je to puno razvijenije u 21. stoljeću te tako postoje jače pretpostavke za razvoj i reproduciranje nacionalno centričnih pogleda na svijet. U tom kontekstu globalizacija nije zaustavila nacionalizam; upravo suprotno, globalizacija je stvorila još jedan organizacijski okvir za reproduciranje nacionalnih narativa koji se sad uspoređuju i konkuriraju jedni drugima. Globalizacija je također potakla defenzivne nacionalizme koji vide globalizaciju kao kulturnu asimilaciju. Dakle, u posljednjih 20-ak godina nacionalizam je postao još jači i vidljiviji, osobito u društvima koja je zahvatila intenzivna modernizacija kao što su Indija, Kina, Turska ili Brazil.

Kad sve to stavimo u hrvatski kontekst, bolje reći, u okvire Balkana, odnosno država nastalih raspadom bivše SFRJ, do kakvih zaključaka dolazimo? Naime, dojam je da zapravo cijela ova regija, uključujući i RH, jednim svojim dijelom, većim ili manjim, još živi zaglavljena u maglama 20. stoljeća. Kako to tumačite?

- Naš je prostor također dio tih svjetskih procesa i u tom kontekstu trebamo analizirati rast nacionalizama kao nešto što nije specifičnost jugoistočne Europe. Nacionalizam je svagdje u porastu - od Filipina i Izraela do Rusije, SAD-a, Britanije, Mađarske ili Poljske. Naravno, relativno blisko iskustvo rata kod nas je dodatno pojačalo intenzitet nacionalizama i nacionalno centričnih interpretacija svakodnevnog života. S jačanjem nacionalnih država nacionalizam također jača. U 21. stoljeću jednostavno se ne možete riješiti nacionalizma jer je on okosnica državne legitimacije. U tom kontekstu političke elite mogu uvjek igrati na nacionalnu kartu i delegitimizirati svoje protivnike kao nedovoljno patriotične. Ono što se može učiniti jest pacificirati nacionalizam, to jest učiti ga manje etničkim a više građanskim, smanjiti njegov intenzitet i civilizirati javni diskurs, gdje nečiji politički protivnik nije neprijatelj kojeg treba eliminirati, nego sugovornik u dijalogu o budućnosti nacionalnih projekata.

KULTURA DIJALOGA

S tim u vezi - kako objašnjavate to što se kod nas još uvijek vode rasprave oko Drugog svjetskog rata, partizana, Tita, komunizma, ustaša, NDH...?

- Slične rasprave postoje i u drugim društvima, pogotovo u istočnoj Europi, gdje su povijesne podjele izrazito jake i gdje još uvjek ne postoji konsensus oko ključnih događaja iż prošlosti. Pogledajte Poljsku ili Ukrajinu, tamo se vode još žešće rasprave i sukobi oko podjela iz Drugog svjetskog rata i sovjetskog razdoblja. Naravno, političari često svjesno potiču takve sukobljene diskurse po staroj i vrlo uspješnoj formuli Divide et impera. Dok god se raspravlja o ustašama, partizanima i sličnim temama ne mora se raditi na rješavanju stvarnih svakodnevnih problema hrvatskog društva. I u drugim europskim zemljama postoje slični problemi. Na primjer, Španjolska još uvijek nije nadišla ideološke podjele s obzirom na građanski rat i Francovu diktaturu. Grčka je i danas podijeljena u ocjenama svog građanskog rata i njegovih posljedica. U Irskoj su sukobi na sjeveru ostavili duboke tragove na javni diskurs, a čak ni podjele iż građanskog rata iz 1920. nisu još potpuno prevladane.

Mislim da se te teme ne mogu i ne trebaju gurati pod tepih, nego su protrebni otvoreni i iskreni dijalozi o prošlosti u koje treba uključiti domaće i međunarodne stručnjake (povjesničare, sociologe, politologe itd.), kao i različite predstavnike građana. Mislim da se nikad neće postići potpuna suglasnost oko tih teških tema, ali je nekakav širi okvirni konsenzus oko načina na koji se vodi dijalog moguć. Naravno, u demokraciji će ljudi uvjek imati različita mišljenja i to je dobro, ali ako postoji mogućnost za umjereni, racionali dijalog bez nasilja i prijetnji, onda nije ni potrebno inzistirati na jedinstvenoj interpretaciji prošlosti. Mislim da je važnije uspostaviti civiliziranu kulturu dijaloga nego postići dogovor oko svih ključnih događaja iz prošlosti.(D.J.) n