Danas postoje bića koja na aerodrom dolaze s putovnicom, ukrcajnom propusnicom i osmijehom. Postoje i ona koja uz pokretnu traku vječno čekaju svoje kofere kao da će se iz neke aerodromske dubine pojaviti davno izgubljeni član obitelji. Sad je prtljaga poseban putnik, ima svoj kod, plan putovanja i veliku mogućnost da umjesto u putnikovim rukama – završi u nekoj drugoj državi.

prtljaga aerodrom

SLOBODAN KADIĆ

Koraci

A to mi se toliko puta dogodilo, nekada se taj davno izgubljeni “član” obitelji nikad nije vratio u moju obitelj, a pokatkad se neočekivano pojavio na kućnom pragu, iako nitko s aerodroma nije javio da će ga dostaviti u snena jesenska jutra. Nedavno sam se modernizirao i kupio SmartTag (Samsung), mali GPS privjesak koji uvijek stavim u kofer koji čekiram i u svako doba dana i noći znam gdje se on zapravo nalazi, a sličan uređaj se u Appleu zove Airtag. Ali se često sjećam proteklih godina kada sam s nestrpljenjem i zebnjom na Novom Zelandu ili u Južnoafričkoj Republici promatrao traku po kojoj su klizili tuđi koferi, crveni, zeleni, crni… a moj nikako pa nikako. I onda srce jače zakuca kada ga ugledam u daljini jer znam da prve sate u novoj državi neću morati u trgovinu u kupnju najosnovnije odjeće. Malo ću vas podsjetiti, iako znam da se vama koferi nikada ne zagube, što zapravo učiniti kad se to dogodi. Prvi korak – ne očajavajte! Uputite se prema šalteru za izgubljenu prtljagu, ali pozorno pronađite onaj s oznakom kompanije kojom ste letjeli. Putnik kaže da mu je kofer nestao, a službenik tvrdi da nije nestao, već da ga traže… Neke kompanije, poput španjolske Air Europe, putniku će dati osnovni paketić kozmetike i potkošulju. Tako sam prošle godine dobio onu s brojem S, iako je moje vitko tijelo konfekcijski broj XXL! Bez obzira na to, potkošulja je poslužila kao ručnik jer je praktičnost moje drugo ime. Taj prvi korak je važan jer će tada službenik ispuniti zapisnik o nepravilnosti s prtljagom koji se naziva PIR. Treba sačuvati broj PIR-a, prtljažnu naljepnicu, ukrcajnu propusnicu i ono što je najvažnije - sve buduće račune za osnovnu odjeću, obuću, kozmetiku, lijekove… Prijavu uvijek odradite na aerodromu, iako neke kompanije nude i druge mogućnosti. Drugi korak – a sada u hotel pa u trgovine! A što kupiti? Jao, teško pitanje, imao sam svakakvih iskustava. Aviokompanija ne može platiti putnikovu tugu (šteta, bile bi to velike cifre), ali će platiti nužne i razumne troškove. Odnosi se na osnovne higijenske potrepštine, čarape, donje rublje, majice, osnovnu odjeću, tenisice, lijekove, šampon, kremu. Ako ste stigli na vjenčanje, opravdana će biti prikladna odjeća za tu prigodu, ali dizajnerski sako, sunčane naočale i skupi parfem Armani – možda neće proći ako ste putovali ekonomskim razredom. Europska pravila polaze od toga da neophodni troškovi moraju biti nužni i primjereni, pa povucite ručnu.

Najviši limit

A koliko onda? Svaki je slučaj poseban i teško je reći je l’ to sto ili dvjesto eura po danu jer praktički ne znate kada će vam kofer biti vraćen i hoćete li ga ikada više vidjeti. Kod izgubljene, oštećene ili odgođene prtljage odgovornost prijevoznika ograničena je Montrealskom konvencijom. Trenutačna gornja granica iznosi 1519 posebnih prava vučenja, odnosno SDR-a po putniku, što je približno 2000 eura, ovisno o tečaju. To nije iznos koji svatko automatski dobiva, nego najviši mogući limit odgovornosti koji mi je isplaćen nekoliko puta kada mi je prtljaga zauvijek nestala! Kod prtljage koja kasni, teško je očekivati taj iznos, ali ako ste stigli na putovanje na Karibe i ako vaš kofer nedostaje više od pet dana, mislim da bi iznos od sedamsto eura bio razuman i da bi ga aviokompanija bez problema platila. I treći korak nakon prijave štete: Ne tražite previše, ali nemojte pokleknuti u “cjenkanju”!

A možda se onda nađete na pola puta i tako svi sretni i zadovoljni krenu u nove drame. I mali kofer i biće!