Dogodi se da vozač na autocesti promaši izlaz gdje je trebao skrenuti. Što onda? Naravno, vozit će do sljedećeg izlaza, koji baš i nije blizu, skrenuti i – vratiti se natrag, da bi stigao kamo je naumio. A što drugo? Pa ipak, u nekim sličnim životnim zgodama ne postupamo uvijek na takav način. Evo, dogodi se neki loš izbor bilo u poslovnom, bilo u osobnom životu. Bilo bi razumljivo da to čovjek sâm sebi prizna, da promijeni lošu odluku i krene ispravnim putem. Ali ne! Iako duboko u sebi znam da sam krivo odabrao, to ne želim priznati, nastavljam tim istim putem na vlastitu štetu i na štetu onih s kojima živim. Jer ja sam “čvrst karakter” i ne mijenjam svaki čas svoje odluke…

Upravo o tome govori Isus u jednoj svojoj priči. Otac kaže dvojici svojih sinova da odu raditi u vinograd. Prvi otresito kaže: “Neću!” Međutim, uskoro uvidi da je prenaglio i – ode raditi u vinograd. Drugi spremno kaže da hoće – i ne ode. Onaj prvi, napržica i buntovnik, veli Isus, ipak je učinio ono što mu je otac rekao. Tog prvog sina dobro je uzeti kao dobar primjer. Pogledajmo. Toliko smo puta dopustili da nas obuzmi ružne misli i pomisli, toliko smo puta bili grubi u riječima, lagali, ogovarali, vrijeđali druge. Toliko smo puta zanemarivali svoje obveze, činili zlo. U svakome od nas ima ponešto od toga. I što onda? Velik je čovjek koji nakon onog ludog “Neću!” shvati da je pogriješio i ispravi svoju pogrešku.

Takvi su bili i Petar i Pavao i toliki velikani koji su priznali da su pogriješili. Naprotiv, ohol i umišljen čovjek ne priznaje svoj grijeh i u svojoj ludosti – smatrajući se čovjekom “čvrstog karaktera” – ide do tragičnog kraja. Sjetimo se samo Hitlera! Nasuprot tome, velik čovjek neprestano ispravlja svoje pogreške, a Božji čovjek, vjernik, unatoč svojim pogreškama, neprestano promišlja svoj život i upravlja ga prema Božjim zapovijedima. Zato, ne treba nas previše zabrinjavati naš “Neću!” Trebamo se većma brinuti zbog naše tvrdoglavosti i ustrajavanju u pogreškama. Stara pouka kaže da nije tako strašno pasti u blato. Strašno je u njemu ostati. “Tko ima uši, neka čuje”, rekao bi Isus.