Aristotel, možda najveći um svih vremena, jednostavno nije mogao znati ništa o molekulama, atomima, o zvijezdama i galaktikama jer tada nije bilo ni mikroskopa, ni teleskopa, ni drugih mjernih uređaja. Slično će neki novi naraštaji za nekoliko stotina godina ustvrditi kako mi nismo imali pojma o ovome i onome. Znanost se razvija. Koliko god danas bilo veliko naše znanje, toliko više otkrivamo kako je neizmjerno veće u svijetu i u svemiru ono što još ne znamo. Očito je: nikada do kraja nećemo otkriti sve zakone života i svemira. Ograničeni smo.

A što je tek s duhovnim svijetom? Koliko toga možemo znati o Božjem naumu sa svijetom i s ljudima? Koliko toga mi uopće možemo razumjeti? U tome smislu Bog progovara po proroku Izaiji: “Misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” Nakon tih riječi čovjek se stvarno može osjećati kao mrav. Međutim, za čovjeka vjernika to uopće nije strašno. Kako? Kršćanin vjeruje da je sve od Boga, da je Bog uredio sav svijet i cijeli svemir, da su od njega svi prirodni zakoni, da je stvorio čovjeka sebi slična, da ga je po Kristu učinio baštinikom vječne slave. Prema tome, nebitno je koliko mi znamo. Bitno je da to zna Bog. Ne govorimo ovdje, naravno, o fizičkim zakonima. Možemo i trebamo istraživati. Govorimo prvenstveno o tome da Bog na nama nedokučiv način vodi povijest svakog pojedinca, svakoga naroda i svih naraštaja. Cijelo moje biće, okolnosti u kojima sam rođen, ljudi kojima sam okružen, životne kušnje, ali i radosti, svekolik moj život na zemlji nije plod slučajnosti ni neke slijepe sudbine. Bog sve vidi, Bog sve zna i Bogu sam ja – baš kao i svaki drugi čovjek pojedinačno! – važan i bitan. Ja razmišljam ograničeno, djelomično, nesavršeno, a Bog sve jasno vidi. I to Bog koji je sama ljubav i koji me neizmjerno ljubi. I to mi dostaje. Zato čovjek vjernik uvijek ima duboki duhovni mir i duboku radost, svim nevoljama unatoč. Pouzdaje se u misli i namisli Boga koji je čista ljubav. I što nam više treba?