Buongiorno! I još sam u Italiji! Dok prvi susjed u srednjovjekovnoj potkošulji u središtu Taranta jariće krsti i već u deset ujutro na maksimalu pušta pjesme Tota Cotugna, kuham prvu kavu. S druge strane apartmana čuje se dječji plač, a s treće strane mlađahna trgovkinja pravi rusvaj po kući jer joj je suprug noćas doteturao iz lokalnog bara (vidio svojim očima) pa sad tjera mak na konac.

Kašnjenje

U daljini se čuje sirena broda. Prava kakofonija uz jutarnju kavu, sve me to podsjeća i na Istanbul, i na Bogotu, i na Meksiko. Tisuće glasova, zvukova, šapata... Južna Italija, mislim pritom na Siciliju, Kalabriju, Apuliju, Campaniju... - ima izraženiji “mediteranski ritam” od sjevera, a upravo se u tom ritmu kriju mnoge navike koje strancima istovremeno mogu biti i simpatične i iritantne.

Italija 2026

SLOBODAN KADIĆ

Uglavnom su mi te slatke talijanske “gadosti” simpatične, ali... Posebno me iritira fleksibilno shvaćanje vremena. Restorani vrata otvaraju kasnije, nakon 19 sati, a trgovine imaju popodnevnu stanku (riposo). Za sve koji planiraju u minutu nastaje pravi košmar, jer sastanci mogu kasniti i po nekoliko sati a da se pritom nitko ne osjeća odgovornim. Talijani redovito govore toliko glasno da ih se može čuti od Taranta do Trsta, gestikuliraju kao da se svađaju i preklapanje u razgovoru ne smatraju nepristojnim. Glasno govore na svim jezicima, a kada se zalaufaju, teško ih je prekinuti u opservaciji. Kada uspijete pronaći restoran s pogledom na more, konobari rijetko dolaze pitati je l’ sve u redu jer smatraju da je sve perfektno i da su dodatna pitanja nepotrebna. Račun neće donijeti automatski, nego ga treba zatražiti, “il conto per favore”. A treba se držati i nekih pravila, treba pričekati da goste smjeste za stol, nakon 11 sati se ne naručuju capppuccino, a napojnica nije obavezna (nakon Amerike, ovo mi se čini kao raj). Coperto i servizio pišu na računu, tako da, ne brinite se, sve oni dobro uračunaju. Coperto pokriva troškove stolnog posuđa i kruha te se plaća u trattorijama, pizzerijama i restoranima, a u Italiji varira od jednog do pet eura. Iako možda nećete pojesti kruh koji su vam servirali, coperto će opet uračunati, sve je to u Italiji normalno. Servizio podrazumijeva pomoć osoblja za stolom tijekom jela, davanje savjeta o jelovniku, točenje pića..., uglavnom u boljim restoranima i može iznositi od 15 do 20 posto ukupnog računa.

Kaos na cesti

A kada se dobro najedete, onda u automobil pa u kaos. Južnjaci su poznati po opuštenijem stilu vožnje, koji podrazumijeva nepoštovanje prometnih pravila, trubljenje i improvizirano parkiranje. Zgranut sam idejama parkiranja koje sam ovdje vidio, u Hrvatskoj se toga ne bismo mogli ni dosjetiti. A kada se ljudi sretnu, dodiruju se po ruci dok pričaju, ljube se u obraze i stoje izuzetno blizu, što strancima izgleda ipak malo previše i za Italiju. Osim tih “gadosti”, većinu stranaca puno stvari i oduševljava. Široki talijanski osmijesi, pozivi na kavu ili u goste i mene su ugodno iznenadili. Njihova druželjubivost je nepobitna, večere su duge, stolovi su bučni od priče, jede se polako i s guštom. Tržnice, barovi s espressom na šanku, vikanje i gestikulacija daju osjećaj da je grad živ i zato je Italija mjesto koje svakako treba posjetiti. Talijani vole strance, vole im pokazati svoju kuhinju, a engleski jezik govore s puno teškoća i tvrdoće pa često izostave ključne riječi, prijedloge, a često je te rečenice i teško shvatiti. Uglavnom, uz malo talijanskog vina, sve ide lakše. Pozdravite kad uđete u trgovinu na talijanskom i sve će biti lakše, a u prometu budite predvidljivi, trijezni i oprezni te trubite, jer ne kaže se uzalud: Ako si u Rimu, ponašaj se kao Rimljani. Arrivederci! n