Na kraju dana, svaki će roditelj ionako djetetu kupiti po svom, što god tko mislio o tome. Koliko tomu prethode promišljanje, proučavanje i zdravorazumska prosudba, to je već posebna priča. U radu s potrošačima svašta čujem, pa tako i pozadinu svih tih, naoko bezazlenih, kupovina. No dugoročno nisu nimalo bezazlene, premda se na van čini da nemaju utjecaj na dijete i cijelu obitelj.

1) PAMETNI TELEFON – Suprug, naša šestogodišnja kći i ja zatekli smo se na hotelskom doručku. Taman između dva zalogaja omleta s povrćem ustaje ona od stola, dolazi do nas i zabezeknuto prošapće: “Mama i tata, ja sam sad vidjela da jedan dječak jede i gleda u mobitel! I tamo lijevo još dvije curice!” Suprug i ja diskretno smo se osvrnuli oko sebe ne bismo li ugledali prizor sablasno tihe doručkovaonice, u kojoj je svako dijete objedovalo gledajući u ekran, a ni roditelji nisu bili izuzetak. Našoj je kćeri to šokantno jer nas troje tijekom objeda, umjesto hipnotiziranog buljenja u ekrane, razgovaramo, smijemo se i doživljavamo stvarni svijet oko sebe.

Da, protivim se da dijete posjeduje pametni telefon. Ne samo u predškolskoj nego i u školskoj dobi; do petog razreda sigurno, a i viši razredi osnovne škole su kritični. Lista zdravstvenih, osobito neuroloških, kao i odgojno-edukativnih, razloga je podugačka, a posljedice? Dopaminska ovisnost. Poremećaji pažnje, koncentracije i motorike. Nemogućnost nošenja s dosadom. Narušene socijalne vještine. Smanjena empatija. Zatiranje kreativnosti. Poticanje vršnjačkog nasilja. Iskrivljena percepcija svijeta. Ugroza djetetove sigurnosti. Uništavanje obiteljske dinamike i osjećaja povezanosti.

“Djetetu smo kupili pametni telefon da možemo biti u kontaktu”, opravdavaju se roditelji. U kontaktu možete biti i bez njega; tu su pametni sat ili obični, starinski mobitel, bez kamere i pristupa internetu. “Ne želimo da nam dijete bude tehnološki nazadno”, objašnjavaju drugi. Ne brinite se, neće biti. Djeca lako pohvataju tehnologiju, a skrolanje po društvenim mrežama i igranje igrica ionako se ne smatra tehnološkom naprednošću. Uvijek možete zajedno na vašem mobitelu istražiti nešto u edukativne svrhe, dapače, no prava informatička pismenost stječe se ciljanim učenjem na računalu. “Izopćit će ga vršnjaci”, zabrinuto će treći. Prava prijateljstva i pripadnost grupi grade se na zajedničkim interesima, a ne na posjedovanju uređaja. Nažalost, posjedovanje mobitela ne sprječava izopćenje djeteta, samo ga seli u digitalni prostor. Prije je vršnjačko nasilje završavalo kad zazvoni posljednje školsko zvono, a danas, s mobitelom u džepu, izopćenje može trajati cijeli dan, jer dijete preko ekrana vidi tko ga je izbacio iz grupe, tko mu nije lajkao sliku ili je napravio tajnu grupu bez njega. Kupnjom mobitela ne kupuješ djetetu ulaznicu za prijateljstvo, nego kartu za cjelodnevni stres i moguće digitalno zlostavljanje.

2) IGRAĆE KONZOLE I ONLINE-PLATFORME ZA IGRANJE – “Ali svi ih imaju!” Pa što? Moje dijete nije – svi. Da svi idu skakati s nebodera, treba li i tvoje dijete skočiti jer, eto, to rade – svi? Igraće konzole stvaraju brzu i tešku digitalnu ovisnost, nervozu, agresiju, socijalnu izoliranost i skrivene troškove, potiču sjedilački način života, pritom sakateći kreativnost i zajedničko obiteljsko vrijeme. Najpoznatija platforma za igranje, koju ima gotovo svako hrvatsko dijete (!), jedna je od najmanipulativnijih platformi današnjice, skriva goleme rizike za djetetovu psihu, sigurnost i roditeljev novčanik. Virtualni predatori, izmamljivanje stvarnog novca preko vlastite virtualne valute (što rezultira stravičnim vršnjačkim nasiljem prema djeci koja tu valutu ne kupuju), a da ne govorim o dostupnosti neprimjerenih sadržaja, nasilju i agresivnom dizajnu, koji, čak unatoč roditeljskoj “zaštiti”, prže djetetovu pažnju i koncentraciju, smanjuju interes za stvarni svijet te potiču razdražljivost i apatiju.

3) ELEKTRIČNI ROMOBIL – ne samo dijete, nitko tko nije položio prometne propise ne bi smio stati na električni romobil. Vjerujem da je svatko od vas imao bar jedan bliski susret s jurećim romobilom čiji vas je neoprezni, mladi vozač umalo koštao glave (a i sebe); vijesti vrve takvim nesrećama. Neodgovornost je to države jer dopušta da vozilima koja postižu poprilične brzine upravlja bilo tko, bez ijednog sata edukacije, umjesto da takvu vožnju drakonski kažnjava. Ali još je više odgovornosti na roditeljima koji svojoj djeci, valjda zbog nekog zamišljenog prestiža, kupuju električne romobile, svjesni da o prometu ne znaju baš ništa. Dok god se ne uvede obavezna provjera znanja prometnih propisa, električni romobili na našim cestama neće biti prijevozna sredstva, nego zakonski neuređeni rekviziti za ruski rulet.

I, da, uopće nije stvar u novcu, nego u principu i elementarnoj zaštiti svojega djeteta.