Koja je vrijednost darova koje ljudi daju jedni drugima? Tržišna? Za pohlepne ljude – da. Ali pogledajmo. Vrijedi li nužno više dijamantni prsten koji bogataš pokloni svojoj ženi ili pak crtež s velikim srcem koje dijete iz vrtića donese svojoj majci? Dar je znak, dar je simbol, istinski dar označava ljubav i poštovanje koje darivatelj ima prema onome komu dar donosi. Ako dar nije izraz poštovanja ili ljubavi, onda je to trgovina: ja tebi, ti meni ili, još gore, dar postaje mito kojim želim nešto postići. Ako smo imalo ljudi, važno nam je poštovanje, važna nam je ljubav, i u tom slučaju iznimno su nam dragi darovi ili znakovi koji tu ljubav iskazuju.

Jednako tako gleda i Bog, Bog koji je u nas usadio duboku želju i čežnju da volimo i da budemo voljeni. Zato je i Bogu važno da naši darovi njemu budu znak odanosti i ljubavi. I to je kušnja svih vjernika. Evo, u Starom zavjetu bilo je određeno kako i kada vjernik treba u hramu prinositi žrtvu Bogu. Međutim, za neke je to bila formalnost. Ja Bogu prinesem janje kao žrtvu paljenicu (svoje sam učinio!), a nakon toga mogu ići svojim putovima tako da se, na primjer, bogatim zelenaškim kamatama. Upravo protiv te dvoličnosti i prijetvornosti ustaju proroci. Tako Bog preko proroka Hošee prekorava svoj narod: “K’o oblak jutarnji ljubav je vaša, k’o rana rosa koje nestaje... Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.”

To je pouka i današnjim vjernicima. Naravno da su za kršćane važni sakramenti: krštenje, prva pričest, krizma, nedjeljna misa, vjenčanje. Važna je i molitva, obdržavanje blagdana. Međutim, svemu bi tome trebala biti podloga iskreno nastojanje oko ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kada su Isusu prigovorili da se druži s carinicima i grešnicima, on ponavlja spomenute riječi proroka Hošee: “Hajdete i proučite što znači: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.’ Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.” Sa svoje strane, obraćeni grešnici počeli su iskrena srca slijediti evanđelje ljubeći Boga i bližnjega. Time su učinili ono što je po sebi važnije od izvanjske žrtve. Zato, koliko je god to moguće u ljudskoj slabosti, za vjernike je važno da nastoje sve svoje vjerske dužnosti činiti srcem, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.