U današnjoj se Dubrovačkoj ulici, koja se nekoć, među ostalim, nazivala i Kokotovom ulicom te Crvenog oroza sokakom, nalazi jedna iznimno široka visokoprizemna kuća, ona osječkog graditelja Paula Wranke. Kuća je projektirana 1897., a zidao ju je zidarski dvojac Tesar & Fridrich.

Većina je parcele kvadratnog oblika izgrađena zgradama tako da se na glavnu kuću, koja se proteže cijelom dužinom ulične linije okrenute zapadu, nastavlja dvorišno krilo uz sjevernu stranu, dok se na istočnom dijelu parcele nalazi pomoćna zgrada, a južna je strana ostavljena neizgrađena radi osunčanja i svjetla u nevelikom dvorištu. Kuća Wranka ima osam prozora i uska ulazna vrata koja danas jedina podsjećaju na ljepotu kuće u prošlosti, a zahvaljujući drvenim vratnicama možemo pretpostaviti da je bila riječ o kvalitetnom primjeru historicizma čiji su tragovi i danas vidljivi u štukookvirima ulaznih vrata i prozora. Uske drvene vratnice ispunjene slojevitim ukladama i reljefnim dekorom u gornjem su dijelu rastvorene ostakljenim poljima koja završavaju polukružno, a nad vratnicama se nalazi i segmentno zaključeni ostakljeni oberliht. Sve su staklene plohe vrata osigurane, a ujedno i ukrašene, vitičastim raskošno oblikovanim kovanim željeznim rešetkama u stilu historicizma. Ispod cijele kuće proteže se podrum čija visina omogućuje i dandanas odvijanje raznih ugostiteljskih, trgovačkih i uredskih djelatnosti.

GRGUR MARKO IVANKOVIĆ

Pavao Wranka bio je osječki građevinski poduzetnik i trgovac drvima, rođen 9. svibnja 1861. u Šleskoj. U Osijeku se oženio Jelenom, djevojačkog prezimena Stolić, koja je rođena u Osijeku 1878. i s kojom je imao tri kćeri: Anu Franjku, udanu Leitner, Mariju, udanu Graff, Vjekoslavu, udanu Teissl, te dva sina: gruntovničara Dragutina i veterinara Miroslava. Pavao Wranka u Osijeku se intenzivno bavio izgradnjom kuće od razdoblja historicizma i secesije do art decoa. Kao i mnogi osječki graditelji kupovao je prazna gradilišta u netom isparceliranim blokovima i započeo izgradnju kuća koje bi onda još tijekom gradnje i netom nakon dovršetka prodavao novim vlasnicima. Među ostalim do jeftinog je građevnog materijala, kvalitetno pečene barokne cigle, došao sudjelovanjem u razgradnji složenog baroknog obrambenog sustava zidina osječke Tvrđe, čije je rušenje počelo pred kraj 19. stoljeća, kada je osječka tvrđava izgubila vojnu ulogu, a intenzivirano je nakon završetka Prvog svjetskog rata, kada je zbog zamjene konjskog tramvaja električnim rušenje potpuno dovršeno. Wranka je dio svojih, mnogih, nekretnina i iznajmljivao, a među ostalima i dio stanova u kući koju je sagradio za vlastito stanovanje i najam u Pejačevićevoj ulici. Najvrjedniji je dio Wrankina graditeljskog opusa vezan uz razdoblje secesije, kada je na samom početku 20. stoljeća, u suradnji s osječkim graditeljem Adalbertom Bauerom, izgradio nekoliko sjajnih secesijskih kuća u središtu Osijeka, te dvokatnu secesijsku Učiteljsku školu na glavnom donjogradskom trgu, danas Obrtničku školu, gdje i danas stoji bez izvorne secesijske fasade jer je znatno stradala u savezničkom bombardiranju Osijeka 14. lipnja 1944. godine.