Ako je danas popularno "Snježno kraljevstvo" i "Gabina kuća lutaka", ako su sutra popularni "Stitch" i "Spiderman", ako su preksutra popularni "Pokemoni" i "Barbie", ako je zaksutra popularan "Harry Potter" - djeci se kupuje SVE s motivima iz tih crtića, serija i filmova – lutke, plišanci, olovke, bojanke, torbe, čaše, naljepnice, posteljina, ručnici, majice, tenisice. Jer djeca danas, razumije se, moraju imati SVE!

"Zašto bi tuđe dijete imalo, a moje ne", misle si ambiciozni roditelji, sapleteni u suludu igru potajnog uspoređivanja i natjecanja s drugim mamikama i tatikama po vokaciji. I tako to krene; jedno dijete nešto dobije, druga djeca vide i odjednom se svi vrli roditelji sjate u dućane ne bi li kupili i svom zlatu, da slučajno netko u vrtiću ili u razredu ne bi upro prstom u njega i s podsmijehom ga prozvao da, eto, on nema ili da, ne daj Bože, nije u trendu. Jer biti u trendu, biti kao drugi, parirati pod svaku cijenu i nipošto ne iskakati iz mase makar iskricom svoje različitosti, imperativ je to današnjeg društva, a i roditeljstva, kako se čini. Uklopi se i ne talasaj.

Rezultiralo je to i tzv. gaserima, nazivom za djecu koja već u osnovnoj školi nose odjeću i obuću isključivo razvikanih brendova, odlaze s roditeljima na skupa putovanja i posjeduju najskuplje mobitele, a pritom se nerijetko ponašaju privilegirano i svisoka prema drugoj djeci, koja to nemaju, nazivajući ih NPC-ovcima, što dolazi od pojma iz igrica, "non playable character", a u ovom kontekstu označava nebitnu, sporednu djecu bez, kako kažu, osobnosti i samopouzdanja (i novaca) kakvo imaju tzv. gaseri. Tragična je to stvarnost i iz škola u Osijeku i okolici.

Mislite li da su djeca kriva, varate se. Krivi su roditelji koji odmalena stvaraju mala čudovišta samo zato što nisu dorasli roditeljskom zadatku, s posljedicom da upravo ta djeca postanu žrtve njihova (ne)odgoja, što budućnost pokaže na najokrutniji način. Događa se to od najranije dobi, dok dijete praktično još nije ni svjesno što je igračka. Nagomilavanje! Osim roditeljskih kompleksa i onog potajnog natjecanja s drugim roditeljima, tu je i bojazan od toga da ostanu dosljedni i djetetu kažu NE, jer nelagodno im je izdržati djetetovu posljedičnu frustraciju. Pa je lakše udovoljiti djetetu i kupiti svaku igračku koju poželi nego mu posvetiti vrijeme i pomoći da prebrodi frustraciju i usput nauči da ne može dobiti baš sve što zaželi. A tu su još i bake i djedovi, tetke i tetci, ujne i ujaci, strine i stričevi, kume i kumovi. Svi kupuju "na angro", bez mjere. Ali roditelji ne povlače ručnu kočnicu govoreći: "Stop! Ovo nije dobro za moje dijete!" Jer i tu, dakako, strepe od osude članova obitelji (koji su inače eksperti u odgoju djece). Posljedica? Dijete bude preplavljeno i postane mu svejedno. Još jedna igračka? Kul, poigra se njome pet minuta pa ju zafitilji iza leđa i više ju i ne pogleda, a soba se puni, i puni, i puni drlogom koji djetetu niti treba niti mu odviše znači.

Ali nije to najgore. Čemu učimo dijete takvim kupovinama bez kriterija? Da je riječ NE nešto negativno. Da je njegova želja isto što i pravo. Da se svijet vrti samo oko njega. Da čekanje ne postoji. Da novac pada s neba i nema nikakvu vrijednost. Da ni trud, zalaganje i žudnja nemaju nikakvu vrijednost. Da je osjećaj motivacije i postignuća suvišan. Da se od frustracije bježi, umjesto da se nauči nositi s njom. Da se ljubav pokazuje poklonima. Da se mir u kući kupuje poklonima. Da se čovjeka vrednuje poklonima. Da se emocije reguliraju poklonima. Da se radost postiže poklonima. Da se može igrati samo igračkama, a mašta je sporedna. Da pod svaku cijenu bude kao drugi. Da se mora i podrazumijeva imati. Da se stalno nešto očekuje od drugih. Da granice ne postoje.

Djetetova posvemašnja ispraznost u odrasloj dobi i doživotna pretplata na psihoterapiju s vrlo upitnim ishodom – to je posljedica, malo sam rekla, ovakvog odgoja. Uvjerena sam. Roditelji, ugasite mobitele i spremite novčanike pa posvetite toj djeci svoje vrijeme umjesto kartica, otvorite joj svoje uši umjesto vrata trgovina i dajte joj svoju ruku pa ju povedite van, umjesto buljenja u ekrane i gomilanja kupljene plastike. A vani mogu jednako uzdignute glave hodati i u tenisicama koje ne stoje 150 eura, vaš je zadatak naučiti ih kako (biti dovoljno samopouzdan za takav pothvat).

I upamtite da udovoljavanje svakoj djetetovoj želji nije poruka VOLIM TE, nego nemogućnost nošenja s njegovim nezadovoljstvom. A to je već - vaš - problem, i to veliki. Potrudite se da zbog njega ne usosite doživotno svoje dijete, kojemu, vjerujem, ipak želite dobro.