Pomislimo samo kako se osjeća osamnaestogodišnji nogometaš koji bude pozvan u reprezentaciju svoje zemlje. Ili mladi sveučilišni nastavnik koji bude pozvan da održi predavanje na nekom uglednom skupu ili da bude član nekog važnog projekta. Biti pozvan i biti priznat! Velika čast.

Evo, Biblija na sličan način promatra svakoga čovjeka. Pavao veli: “Bog Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu.” To je čovjek kako ga predstavlja Biblija. Pogledajmo. Bog je svakoga pojedinoga čovjeka pozvao u život. U Boga nema slučajnosti. Nismo tek tako pali na zemlju kao rezultat nečijeg hira ili igre. Veli Pavao da nas je Bog htio i izabrao još prije postanka svijeta, prije početka cijeloga svemira! I to svakog pojedinačno. Još više, Bog nas je, veli Pavao, “u ljubavi izabrao da budemo sveti”, to jest da cijelu vječnost budemo s Bogom, tamo gdje se ostvaruju naše najdublje želje i težnje. Zato kaže Pavao da nam treba Božjega Duha da nas prosvijetli te uvidimo koliko smo veliki, koliko smo uzvišeni, koliko za Boga vrijedimo. Za Boga smo toliko važni da nam otvara cijelu vječnost, tako da budemo u istoj slavi kao i Gospodin Isus Krist. Nismo stvoreni samo za ovu zemlju. Naša je domovina na nebesima.

Važno je to imati na pameti. Naime, mi zahvaljujemo Bog za ovu zemlju, za naš običan ljudski život, za sve lijepe stvari koje ovdje imamo, međutim, svjesni smo da je sve ovdje i djelomično i prolazno. Duboko u sebi mi težimo za onim trajnim, za onim vječnim, za onim beskrajnim, za onim što nadilazi sve ono što nam ova zemlja nudi. Samo Bog može ispuniti beskrajne dubine i čežnje ljudskog srca. Zbog te nade toliki se veliki ljudi nisu obazirali na životne nevolje i nedaće. Zato Pavao na drugom mjestu kaže: “Nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.” Za kršćane je ovo Božja riječ. Dobro je nad njom stati i zastati.