Došlo je ono doba godine kada se treba opustiti. Božić svagdje miriše na cimet, bor, ljubav i obiteljska okupljanja – ali način na koji se slavi često izgleda kao da je ispao iz neke sasvim druge priče. Od “demonâ pomoćnika” do panjeva koji “kakaju” poklone, neke tradicije djeluju gotovo nevjerojatno – a ipak su dio službene blagdanske kulture.

Paukove mreže

U alpskim dijelovima Austrije i Njemačke uz svetog Nikolu dolazi i Krampus, poluđavao, polujarac, koji u povorkama s lancima i rogovima plaši neposlušnu djecu početkom prosinca. Krampuslauf – ulične parade maskiranih “čudovišta” – danas su turistička atrakcija, ali korijene vuku iz predkršćanskih poganskih običaja. U Italiji je protagonistica La Befana, stara vještica na metli koja 5. siječnja djeci ostavlja slatkiše ili ugljen, ovisno o tome jesu li bila dobra. Umjesto mlijeka i keksa, mnoge obitelji joj ostavljaju čašu vina i kobasice kao blagdansku ponudu. Jedan od najpoznatijih “čudnih” običaja je japanski KFC za Badnjak: zahvaljujući marketinškoj kampanji iz 1970‑ih, blagdansko “Kentucky for Christmas” postalo je toliko popularno da ljudi tjednima unaprijed rezerviraju svoje pržene pileće menije.

SLOBODAN KADIĆ

Za mnoge japanske obitelji kanta pohane piletine danas je jednako “božićna” kao purica u zapadnim zemljama. U Kataloniji djeca cijeli prosinac “hrane” drveni panj s naslikanim licem, zvan Caga Tió, i pokrivaju ga dekicom, a na Badnjak ga ritualno tuku štapovima kako bi “iskakao” poklone i slatkiše. Ista regija poznata je i po figurici Caganera – malom liku u pozi nužde skrivenom u jaslicama – koji navodno simbolizira plodnost zemlje i “stvarni život” unutar impresivnih svetih scena. U Ukrajini je sasvim normalno bor ukrasiti paukovim mrežama i malim paukovima od stakla ili metala umjesto samo kuglicama i lampicama. Legenda govori o siromašnoj obitelji koja nije imala novca za ukrase, pa je ujutro našla bor prekriven prekrasnim paučinama koje je sunce pretvorilo u “zlato i srebro”. U nekim njemačkim i američkim domovima u boru se skriva stakleni ukras u obliku kiselog krastavca; dijete koje ga prvo pronađe dobiva dodatni poklon ili posebnu čast za božićnim stolom. Iako je podrijetlo tradicije nejasno, danas ju mnogi doživljavaju kao zabavnu igru traženja “skrivenog blaga” među granama. Venezuela je poznata po božićnim misama na koje vjernici tradicionalno dolaze – na rolama; u Caracasu se ulice u ranu zoru čak zatvaraju za promet kako bi ljudi mogli na koturaljkama stići na jutarnju liturgiju. Djeca predvečer vežu uzice za prste na nogama i ostavljaju ih da vire kroz prozor, kako bi ih roleri‑prijatelji mogli “probuditi” laganim potezanjem.

Konjska lubanja

U Norveškoj se na Badnjak metle skrivaju po kući jer se vjeruje da bi ih zlonamjerne vještice ili zli duhovi mogli ukrasti za svoje noćne letove. Taj običaj potječe iz vremena kada se Božić snažno preklapao s vjerovanjima u duhove i nadnaravna bića koja kruže zimskom noći. U Walesu se u razdoblju oko Božića pojavljuje Mari Lwyd – konjska lubanja montirana na štap, prekrivena plahtom, koju mještani nose od kuće do kuće tražeći ulazak uz improvizirane pjesničke “dvoboje” s domaćinima. Ako domaćini izgube u rimovanim doskočicama, dužni su otključati vrata i ponuditi piće i zakusku mrtvoj “kobili” i njezinoj pratnji. I dok se u mnogim zemljama Božić sve više pretvara u festival kupovanja, ovi neobični običaji pokazuju koliko blagdani mogu biti kreativni i ponekad – ugodno bizarni. Od demonskih pratitelja svetaca do fast‑food piletine, jasno je da je jedini univerzalni božićni običaj – potreba da se zajednica okupi oko neke neobične priče. Dragi vjerni čitatelji, sretan Božić! Uz miris cimeta i finu kapljicu snažno zagrlite svoje najdraže. Neprocjenjivo! n