Jeste li čuli onu priču o dobročinitelju čiji je prvi susjed neprestano tražio pomoć, ali više iz lijenosti nego iz nužde? Dobročinitelj mu je nesebično pomagao i pomagao sve dok mu drugi susjed nije rekao: “Prestani mu pomagati, iskorištava te.” Dobročinitelj mu iskreno odgovori: “Pomažem jer sam ja takav, a ne jer njemu nužno treba.” Na to će mu susjed mudro: “Onda mu sljedeći put daj manje – da ga probudiš, umjesto da ga uspavaš.”

Što mislite, tko je u pravu, dobročinitelj ili susjed? Davati šakom i kapom, bez kriterija, tko god ispruži ruku, ili filtrirati svoja davanja, usmjeravajući ih ljudima kojima je doista, ali doista potrebno? “Ja sam pomogao, a od moje duše dalje ako netko laže i vara”, tvrde jedni. Drugi pak brane svoj novčanik: “Ako već dajem novac, a dajem od srca, onda ne želim da ode lijenčinama i neradnicima!”

Žale se potrošači da više ne znaju komu dati i komu vjerovati; a žele dati. Na svakom koraku netko im žica novac, a poslije ih zateknu pred lokalnim dućanom kako sjedi i ispija pivsku dvolitru. Ili im mlada žena s djetetom u naručju kuca na vrata, plačući da joj je cijela obitelj gladna, dupkom joj napune vrećicu hranom, a potom svu tu hranu pronađu porazbacanu po stubištu zgrade jer gospođa je očekivala keš. Sjednu li u kafić na kavu, do stola će im doći uvijek isti ljudi, tražeći pokoji euro, iako su mnogi od njih u naponu snage da zasuču rukave i, zamisli, rade. Problematični su i presretači na ulicama koji ih slome lažnom pričom o hitnoj operaciji bolesnog djeteta i popratnom fotografijom, igrajući na sigurnu kartu krajnjeg sažaljenja, ovi im tutnu u ruku koliko imaju, a poslije saznaju da je sve bila prijevara. A tek ona, naoko ozbiljna, organizirana doniranja u humanitarne svrhe tzv. službenim kanalima, nakon čega procuri vijest da se pojedini organizatori grebatori i privatno okorištavaju od doniranih sredstava. Sramotno i, oh, tako tipično za Hrvatsku. I ne čudi da su građani u svemu tome pogubljeni. I s pravom ogorčeni jer njihov novac odlazi kojekakvim prevarantima i probisvjetima, umjesto da ga dobiju oni kojima je uistinu potreban; a ima ih. I obično su najtiši u svojoj skromnosti.

Dobro kaže onaj drugi susjed - prvog susjeda valja probuditi umjesto uspavati. Činimo li uistinu uslugu zdravom čovjeku kojemu neprestano dajemo, a on malim prstom ne mrda da se pobrine sam za sebe? Uljuljkan u tuđu pomoć, nikada neće osjetiti onaj impuls da se trgne i napokon učini nešto od svojega života. Da postane samoodrživ. Koristan sebi i koristan društvu, a ne vječni parazit koji se hrani tuđim sažaljenjem.

U ovo predbožićno vrijeme građani već tradicionalno sudjeluju u najviše humanitarnih akcija na svijetu. Uvijek mi je to djelovalo pomalo licemjerno; kao neko pranje savjesti baš uoči Božića jer sigurna sam da je potrebitima pomoć potrebna i ostalih jedanaest mjeseci u godini, kad su od većine uglavnom zaboravljeni. Bolje ikad nego nikad, slažem se, ali zašto bi samo blagdanski dani bili okidač dobročinstvima, kao da su ta prigodna dobročinstva samo još jedan blistavi ukras u kojem, eto, uživaš ogledati svoju dobrotu, toliko popularnu baš u blagdansko vrijeme.

Što nas dovodi i do pitanja treba li javno pričati o dobročinstvima. Mišljenja su podijeljena. Neki to smatraju samohvalom i samopromocijom, a drugi drže da su takve priče inspirativne. Moram priznati da više naginjem ovim drugima. Naravno da se nećeš bahato hvaliti na sva zvona svaki put kad nekome pomogneš, ali volim čuti o tuđim dobrim djelima. Dirnu te takve priče. Razvesele. Zasuziš, ako ti je duša iole od pliša. Nekako se ponosiš tim pripadnikom ljudske vrste, makar ga možda i ne poznaješ. Svaki put iznova vrati ti se vjera da još ima dobrih ljudi. Mnogi se i inspiriraju za neka svoja buduća pomaganja; činjenica je da ima ljudi kojima je potreban mali poguranac pa se aktiviraju tek kad vide da su se i drugi aktivirali svojim dobrim djelima. Dobiju ideju kako, komu, što uopće nije loše jer upravo se tako širi pozitiva.

Bilo kako bilo, otvorimo oči i pomažimo! U vrijeme Božića, ali i u svako drugo vrijeme, pomažimo! Potiho ili na sav glas, pomažimo! Svaki se cent računa. Svaka gesta prema onima koji ničim ne mogu uzvratiti. Pomoć ne mora nužno biti financijska niti moraš odmah pomoći stotinama ljudi; dovoljan je onaj prvi i osjećat ćeš se toliko dobro da ćeš prirodno željeti još. Osvrni se oko sebe, sigurna sam da već u tvojoj neposrednoj blizini žive stariji, bolesni, sami, unesrećeni pojedinci kojima baš ti možeš olakšati život, umjesto da samo kimneš u prolazu i požuriš svojim putem. Superjunaci, uvjerena sam, ne nose plašt na ramenima, već na srcu.