Osijek je ne tako davno bio jedan od najindustrijaliziranijih gradova Hrvatske. Od sredine 18. stoljeća, kada je u Osijeku bila razvijena manufakturna proizvodnja svile, preko 19. stoljeća, kada su građene prve tvornice, do suvremenih tvorničkih postrojenja sagrađenih nakon završetka Drugoga svjetskog rata, osječka je industrija bila u neprekidnom usponu. Intenzivna je industrijalizacija grada započela polovinom 19. stoljeća, kada su osnovane brojne tvornice, od kojih su neke djelovale donedavno.

Jedna je od najstarijih osječkih tvornica, Prva osječka tvornica octa Leopolda Kramera, osnovana 1851. godine, a nedugo zatim 1856. osnovane su Tvornica žigica Emerika pl. Reisnera i Tvornica piva, slada i leda Cajetana pl. Šepera. Od tih triju najstarijih tvornica danas radi samo pivovara. Tvornicu žigica osnovala su u Osijeku 1856. godine dva osječka poduzetnika - Emerik pl. Reisner i Josef Fözmayer, koji je ubrzo istupio iz tvrtke. Godine 1859. svoj su pogon preselili iz Nove ulice, današnje Hebrangove, na novu lokaciju, koja je tada bila na periferiji Gornjega grada, u današnjoj Reisnerovoj ulici. Osječki je veleposjednik Emerik pl. Reisner upravljanje tvornicom prepustio 1885. svome sinu, tvorničaru Adamu pl. Reisneru, koji ju je 1909. godine pretvorio u Dioničko društvo za proizvodnju žigica "Drava" i nastavio uspješno poslovati do smrti 13. svibnja 1939. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata tvornica je oduzeta vlasnicima te je nastavila djelovati u novim društveno-političkim okolnostima kao Tvornica žigica Drava Osijek.

GRGUR MARKO IVANKOVIĆ

Najstariji je dio šibicare stradao u velikom požaru, koji je izbio 23. prosinca 1871. godine, a kompleks je ubrzo obnovljen i proizvodnja je nastavljena već sljedeće godine. Godine 1873. ručna je proizvodnja šibica i drvenih kutijica za šibice zamijenjena strojnom proizvodnjom. Tako je uvođenjem nove suvremene mehanizacije olakšan ovaj složeni proizvodni proces.

Najstariji je dio tvorničkog kompleksa u Reisnerovoj ulici bio izgrađen na južnom dijelu bloka kuća između Županijske ulice na istoku, Anine ulice na zapadu te Gundulićeve ulice na sjeveru i Vašarišta, koje se protezalo do gornjogradskog Anina groblja. Industrijski su se pogoni s vremenom nadograđivali i proširivali prateći rast produktivnosti, a nakon 1892. godine, kupnjom gradskog zemljišta, podignute su nove tvorničke zgrade koje su pasarelom, podignutom 1896. godine, bile povezane preko Reisnerove ulice. Sin osnivača tvornice Emerika pl. Reisnera, Adam pl. Reisner 1901. godine utemeljio je, pologom od 25.000 kruna, dobrotvornu zakladu u spomen na svoga oca kao potporu unesrećenim i za rad onesposobljenim radnicima njegove tvrtke, te je utemeljio i zakladu za gradske siromahe za koju je položio 800 kruna. Između dvaju svjetskih ratova tvornički se kompleks sastojao od 22 zgrade raznih veličina i namjena. Među njima su secesijska zgrada pisarnice koja je bila upravna zgrada tvornice, šest stambenih zgrada za radnike i namještenike, toranj za sušenje, bravarija, strojarnica, kotlovnica, dvije dvorane za izradu kutija šibica, pet skladišta, šupa, stolarija i jedno novo skladište.

Osječka je šibicara 1924. godine bila suvremeno uređeno poduzeće s više od 150 najmodernijih strojeva raznih sustava nabavljenih iz Njemačke, Austrije i Švedske. Tvornica je imala tri parna kotla i električni pogon te je zapošljavala 280 radnika i osam činovnika. Proizvodi su se ove tvornice prodavali osim u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i u drugim zemljama od Albanije i Turske do Egipta i Sirije. Raspored je zgrada ovog tvorničkog kompleksa vidljiv na katastarskom planu grada iz 1863. godine, pri čemu su kao vlasnici još bili navedeni Josip Fösmayer i Emerik Reisner. Nasuprot tvornici prostiralo se mjesno zemljište Gornjeg grada, na kojemu je vidljiva cesta koja ukoso vodi prema Aninu groblju i čija okosnica i danas postoji unutar tvorničkoga kruga unatoč naknadnim brojnim nadogradnjama. Na popisu stanovništva i ulica grada Osijeka iz 1874. godine šibicara je upisana kao vlasništvo Imre Reisnera, a tvornica je naznačena kao "sumporaška fabrika". Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće navedene su nekretnine upisane kao vlasništvo osnivačeva sina Adama pl. Reisnera, a kao adresa šibicare upisan je Tvornički red, koji je poslije postao dio današnje Reisnerove ulice.

Najstariji se prikaz šibicare nalazi na planu grada koji je objavljen u Würtzburgu 1893. godine u sklopu turističkog vodiča grada Osijeka, u kojemu je kao osječka atrakcija pod rednim brojem 8 označena i šibicara. Od nekoć moćnog industrijskog diva, šibicara se do danas pretvorila, nebrigom vlasnika, u zapuštenu, opustošenu i opožarenu površinu na kojoj se još ponosno drže historicistička proizvodna hala iz 1890-ih, secesijska upravna zgrada iz 1908., art deco stambena uglovnica iz 1922. te još nekoliko stambenih i poslovnih zgrada.