Baš zvuči kao komplicirano ljeto pod srpom i čekićem, ali doista nije! Taj se grad u njemačkoj Saskoj – Chemnitz - od 1953. do 1990. nazivao Karl-Marx-Stadt. Razumije se, bio je u komunističkom DDR-u, ili Istočnoj Njemačkoj, baš kao i dio Berlina, Leipzig, Dresden… Zato se i nazivao po Karlu Heinrichu Marxu, njemačkom ideologu komunističkog i socijalističkog pokreta, a i mi smo u bivšoj Jugoslaviji imali crnogorski Titograd nazvan po socijalističkom lideru Titu.

Prijestolnica kulture

Veliki spomenik Marxu iz središta grada nalazi se na svim razglednicama, iako mi se čini da ga suvremeni ondašnji kulturni radnici žele baciti u drugi plan. Domaćini su se trudili biti ljubazni, na prvu se vidjelo da im nedostaje osmijeha u komunikaciji i malo više ljudske topline, ali to smatram karakteristikom sjevernih naroda. Nisu svi poput nas da stranca kojeg sretnemo prvi put odvedemo na kulen, šunku, gužvaru i rakiju. Ali da ne odmaštam previše jer bih mogao spominjati nedostatak lokalnih specijaliteta i alkoholnih pića pa gotovo u Chemnitzu jedu BIO hranu uz pokoji falafel, a što jednostavno, kao što kaže Balašević - "ne volem"!

S.KADIĆ

Chemnitz je tisućljetni grad koji je 18. siječnja 2025. proglašen Europskom prijestolnicom kulture za 2025. zajedno sa slovenskom Novom Goricom. Program pod nazivom "C the Unseen ili Vidjeti neviđeno" otkriva kulturne i povijesne aspekte tog zanemarenog istočnoeuropskog grada. Od industrijskog središta poznatog kao "Manchestera Saskog Kraljevstva", Chemnitz je tijekom povijesti preživio gotovo potpuno razaranje u Drugom svjetskom ratu. Danas je grad spoj srednjovjekovne arhitekture, industrijske baštine i suvremenih umjetničkih prostora, gdje stara garažna mjesta postaju platforma za kreativnost i umjetničke festivale, pa čak i industrijski dimnjak postaje raznobojan u djelu Daniela Burena (Sedam boja za dimnjak).

Kao Europska prijestolnica kulture, Chemnitz je tijekom godine ugostio brojne izložbe, predstave i druge kulturne manifestacije koje tradicionalno ističu identitet i vrijednosti Europske unije, a istovremeno pridonose promicanju raznolikosti europskih kultura. Za svoje pripreme Chemnitz je dobio nagradu Melina Mercouri u iznosu od 1,5 milijuna eura kroz program Kreativna Europa, kao priznanje za kvalitetu kulturnog programa koji će tijekom godine razvijati. Ova kulturna godina u ovom njemačkom gradu nije samo slavlje umjetnosti i kulture već i snažan poticaj društvenoj koheziji, demokratskim vrijednostima i revitalizaciji gradskog i regionalnog okruženja u što sam se i osobno uvjerio! Stefan Schmidtke, direktor programa projekta Chemnitz 2025., novinare je ugostio na piću dobrodošlice. Kako se radilo o kasnim satima, direktor je (vozeći bicikl) nekoliko novinara koji su se izgubili u bespućima povijesne zbiljnosti proveo noćnim gradom i iz prve ruke pojasnio nešto što se danju ne može pojasniti.

Nekoliko sam ljetnih dana proveo obilazeći kulturna događanja, muzeje i galerije i nekoliko bih preporučio: Kuću obitelji ekspresionističkog slikara Karla Schmidta Rottluffa s mlinom, Državni arheološki muzej (SMAC) u bivšoj robnoj kući Schocken, izložbu Strah - Edvarda Muncha u muzeju Kunstsammlungen te projekt "Ljubičasti trag". Radi se o velikom projektu s 38 umjetničkih instalacija diljem Chemnitza i regije, a vrijedi ukoliko ste u grad došli automobilom, inače zaboravite! Mislim da su domaćini ponudili sve i svašta, od muzeja tekstila pa sve do radionica pravljenja lutaka pritom izbjegavajući trivijalnosti. Tako smo kroz selo igračaka Seiffer (Spielzeugdorf) - autobusom projurili kao da je okuženo, pritom ne snimivši ni jednu fotografiju, iako je riječ o pitoresknom kraju, posebice za Božić, kada tu niče carstvo božićnih ukrasa poput orašara, dimnjaka, božićnih piramida i svijećnjaka poznatih kao Schwibbögen.

Malo stanovnika

Osim po kulturi Chemnitz je poznat po proizvodnji motora, automobila, strojeva i elektrotehnike. Grad se suočava s izazovima malog broja stanovnika i niske stope rađanja, no gospodarski i kulturni razvoj unatoč tome cvjeta. Ne bojim se za izazov malog broja stanovnika jer je grad pun mlađahnih izbjeglica ukrajinskog i arapskog podrijetla (na ulici se rijetko čuje njemački jezik!), pa smatram da će došljaci po tom pitanju nešto i učiniti. Za sve Slavonce koji žele otkriti fascinantnu priču o njemačkom gradu uz češku granicu, do grada je najlakše automobilom preko Češke i Dresdena ili avionom preko Leipziga. Malo Njemačke nikomu neće škoditi, pa i vama preporučujem malo "španciranje" ovogodišnjim Europskim gradom kulture. n