Prolazeći najstarijim osječkim grobljem, Tvrđavskim grobljem, koje danas nazivano Novogradskim grobljem ili grobljem kod OLT-a, i ne slutimo da je do prije nešto više od pola stoljeća s njegove istočne i zapadne strane bilo još po jedno staro i novo vojničko groblje. Oba su ta groblja uništena nakon završetka Drugog svjetskog rata, čime smo zauvijek izgubili mnoštvo nadgrobnih spomenika vojnika iz vremena Habsburške Monarhije, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske.

Danas se na prostoru ovih uništenih groblja nalaze socrealističke višestambene zgrade s mnoštvom, uglavnom, jednosobnih stanova. Sa svih prozora gotovo polovine tih stanova pogled je okrenut na ovo najstarije osječko groblje. Na njemu se još uvijek može pronaći nekoliko desetaka granitnih, mramornih i kamenih obeliska i nadgrobnih ploča sa sačuvanim imenima, prezimenima, datumima rođenja i smrti starih tvrđavskih i novogradskih esekerskih familija, uklesanih goticom na njemačkom jeziku. Mnogi su obelisci i nadgrobne ploče prešlajfani pa su mnoga imena izvornih naručitelja ovih grobnica nestala bestraga, dok na njihovu mjestu danas sjaje imena novih ponosnih vlasnika, čija će imena za koje desetljeće prešlajfati opet neki još ponosniji novi vlasnici grobnica.

Pokopani su ovdje mnogi poznati, i još brojniji danas nepoznati, Osječani. Ovdje još postoje grobnice obitelji prvog osječkog svjetovnog tiskara Martina Divalta + 1806., tvrđavskog župnika Josefa Heima + 1885., obitelji Tuffek, Zimmer, Grau, Bagody, Kropek, Pelzer, Mayer, Schramm, Fajth, Levak, Piri, Heitl, Čordašić i mnogih drugih. U međuvremenu su nestale grobnice osječkog slikara Dragana Melkusa, uglednog potpukovnika Gjure baruna Unukića Aradgradskog, znamenitog osječkog ljekarnika Ivana Bularta, Stjepana Librenjaka, po kojemu je današnja Ulica Isidora Kršnjavog nosila ime za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, plemićke obitelji Goriup de Kamjonka, na čijem je mjestu danas glavni grobljanski križ.

Grgur Marko Ivanković

Grgur Marko Ivanković

Grgur Marko Ivanković

U dubini jednog velikog polja iza historicističke, neogotičke, grobne kapelice sagrađene 1872. godine nalazi se danas ruševni nadgrobni spomenik u obliku križa. Ovaj sklepanim daskama i žicom zabarikadirani križ neznancima ne daje ni naslutiti da je riječ o nadgrobnom spomeniku jednog od najznačajnijih osječkih slikara 19. stoljeća. Pod njim počiva Hugo Conrad von Hötzendorf, slikar i nastavnik crtanja na osječkoj Gradskoj risarskoj školi, te njegova supruga Apolonia, otac Franz i kći Barbara. Hötzendorf je na mjesto učitelja na Risarskoj školi došao, nakon smrti svog oca Franza von Hötzendorfa, 21. siječnja 1841. te ostao do smrti, 28. veljače 1869. godine. Njegov je nadgrobni spomenik, zbog višedesetljetne prepuštenosti vremenu i nedovoljnom angažmanu raznih službi, pred potpunim uništenjem, a jedva je čitljiv i sadržaj ploča izrađenih od ružičastog šikloškog kamena. Zahvaljujući entuzijazmu Ante Eugena Brlića, koji je zapisao i svijesti Društva prijatelja starine Mursa, koje je izdalo knjigu Zbirka poviestnih nadpisa grada Osieka danas znamo što piše na Hötzendorfovu grobu. Dr. Stjepan Sršan u svojoj knjizi Stari osječki natpisi 1706. – 1900. donosi nešto drukčiji natpis i njegov prijevod na hrvatski: “HUGO /CONRAD VON HÖTZENDORF/königl. Zeichen-Professor zu Esseg/gest. 28. Februarii 1869/im 62. Lebensjahre/FRAU/APOLONIA v. HÖTZENDORF /FRANZ/UND/BARBARA/VON HÖTZENDORF/ZWEY DER BESTEN MENSCHEN/SANFT” // “HUGO/CONRAD VON HÖTZENDORF/kralj. profesor crtanja u Osijeku,/umro 28. veljače 1869./u 62. godini života./ŽENA/APOLONIJA VON HÖTZENDORF,/FRANZ/I/BARBARA/VON HÖTZENDORF,/OVDJE MIRNO SNIVA/DVOJE NAJBOLJIH LJUDI.”

Krajnje je vrijeme da se oronula grobnica obitelji najznačajnijeg osječkog slikara i profesora crtanja 19. stoljeća Huge Conrada von Hötzendorfa obnovi i na takav simboličan način vrati bar djelić dostojanstva umjetničkoj i profesorskoj struci u našem gradu makar do 2029. godine, kada će biti 160. godišnjica njegove smrti.