Kći i ja nekoliko smo dana provele u Italiji. Divan je osjećaj napokon sa svojom kćeri moći uživati i dokoličariti, što uskoro opet neće biti često moguće jer uskoro će biti mlada liječnica. Sada je na životnoj prekretnici, čeka je puno važnih odluka, priznala sam joj da sam i sama bila uplašena od onoga što dolazi nakon što je studij gotov, a novo veliko i važno poglavlje u životu ispred tebe.

Dakle, čini se sve isto, ali okolnosti su drukčije. Sjećam se svog studentskog života, bilo je to ratno vrijeme i poraće, sve je bilo poprilično neizvjesno, novca malo, studentski život u nepoznatom gradu, česti ispiti u Zagrebu, putovanja noćnim vlakom da ujutro stigneš na ispit. Pričala sam svojoj Niki o tome kako je bilo kad dođeš u veliki grad, trgovine predivne, neke i u tom vremenu luksuzne, kava preskupa u otmjenijim kafićima, a ti samo sanjaš o tome da što prije položiš taj ispit i negdje malo "zalegneš". Sve mi je tada bilo nekako nedostupno, skupo, u neke trgovine nisam ni ulazila jer sam znala da je besmisleno, ali bilo je lijepo promatrati lijepe stvari u izlozima i dotjerane ljude u kafićima, razmišljala sam tko su ti ljudi i bila pomalo ljubomorna na to što su tako neopterećeni, opušteni, nasmijani...

Studentski je život divan, ali se istovremeno, bar u moje vrijeme, često svodio na ono "imaš malo, to malo raspodijeli", pa nije bilo prilike za gušte u preskupim kafićima i prekrasno uređenim trgovinama. Od tada je prošlo puno vremena... Kažem kćeri: "Što ti je život! Danas mogu ući bilo gdje, ali mi to više uopće nije bitno." Doista, najdragocjenije mi je vrijeme koje imam sa svojim djetetom, naša kava u miru, a ja uživam dok ispred mene sjedi prekrasna mlada osoba. Pokušavam joj objasniti da će sve biti dobro, da je posve normalno imati strah od onoga što dolazi nakon što je jedno bitno razdoblje života iza nje. Važno je pametno složiti prioritete i ne živcirati se zbog svega, posebice ne oko onoga što je prolazno, nebitno. I sama sam nekad žudjela za onim što mi je bilo nedostižno, a dana kada si mnogo toga mogu priuštiti, što sam si omogućila vlastitim trudom i radom, sada mi je važno nešto posvema drukčije, mahom nematerijalno. Osvijestila sam i mojoj kćeri da će zahvaljujući trudu koji je uložila u sebe i zahvaljujući velikim odricanjima u posljednjih šest godina imati mogućnost prije svega biti - slobodna. Na svoj način neovisna.

Zašto o tome razmišljam intezivno ovih dana? Ide Uskrs, obje smo se u velikom europskom gradu nagledale ljudi koji žive na ulici, koji spavaju na kartonima, tjera ih policija, ljudi okreću glavu od njih, pretvaraju se da ih i ne vide... Vidim, moju Niku sve to pogađa, kaže mi kako nitko ne bi tako smio živjeti, slažem se s njom. Život koji nije dostojan čovjeka. I nisu to ljudi koji su tako sami odlučili živjeti, među njima je mnogo onih oni koji su u vrtlogu života ostali bez svega. Posebno je to surovo u metropolama, tama je ondje nekako izraženija od svjetla, bar sam ja stekla takav dojam. Pitamo se obje kako je to moguće, da ljude nije briga, da samo skrenu pogled od tuđe nevolje i prođu dalje, ne želeći ni pomisliti na to kako bi se možda i njima jednoga dana moglo dogoditi da ostanu nasukani na nekoj hridi na koju ih je život bacio. S jedne strane trgovine u kojima se, primjerice, cijena torbice izražava u tisućama eura, a prekoputa, na komadu kartona, spava čovjek zapušten, prljav, gladan i nemoćan, pokriven plastičnom vrećom.

Sretna sam što sam oduvijek znala koliko je važno obrazovati se, ulagati u sebe i svoju djecu baš u smislu njihova obrazovanja, dati im priliku da se kroz život probijaju ne materijalnim nasljeđem, nego znanjem, poznavanjem stranih jezika, dobrim kućnim odgojem, spremnošću da uvijek rade na sebi i da pri tome pomažu i drugima da prepoznaju koliko mogu i koliko znaju, da se ne boje probijati i svoje granice, da vjeruju da mogu onda kada misle da ne mogu, da se trude i kada im kažu da nisu dovoljno dobri za nešto. To je ono čemu bismo svi trebali težiti kada su naša djeca u pitanju, da im damo priliku da nas prerastu u nekim stvarima ili vlastitim postignućima.

Neizmjerno sam sretna što sam majka dvoje pametne i marljive djece koja poštuju moć znanja i obrazovanja i stekla su radne navike. I istodobno ne okreću glavu kada vide da je netko siromašan, jadan, bolestan, nemoćan. Nikada nikog ne gledaju svisoka. Da to čine, jako bi me razočarali. Zato u duhu uskrnih blagdana budimo bolji jedni prema drugima, sjetimo se da možda negdje netko taj dan nije neopterećen poput nas i nema obitelj koja je uz njega, pa bar u mislima budimo s njima, ili, ako je to moguće, poklonimo im nešto svog vremena.

I ulažite u svoju djecu, samo tako možete popraviti ovaj ćudljivi dezorijentirani svijet u kojemu svi danas živimo i nikako da shvatimo što mu se dogodilo. Dogodilo se to da smo se svi pretvarali da ne vidimo i mislili da nas se to ne tiče. Promijenimo ga nabolje, zajedno, počnimo već danas.