Kako pomoći djetetu koje ne želi pomoć - pitanje je koje često čujem i od roditelja i od stručnjaka različitih profila. Iskreno, koje to dijete zapravo jasno zna verbalizirati da želi potražiti pomoć jer mu je "život besmislen i jedino riješenje vidi u tome da sebi nešto loše učini"?

Međutim, u posljednje vrijeme detektiram novi problem, da se djeca često manipulativno koriste izrazom "ubit ću se" u situacijama kada nešto nije po njezinu. Primjerice, roditelj pokuša 10-godišnjaku uzeti mobitel iz ruke jer je satima na njemu, a školske su obveze na čekanju. Istog trenutaka dijete viče i prijeti: "Ubit ću se ako mi ne vratiš mobitel!" Što se sljedeće dogodi? Dijete stiže na Dječju psihijatriju. Ili, roditelj zabrani da djevojčica od 12 godina ostane vani do kasnih sati. "Bacit ću se pod vlak ako mi ne daš da ostanem vani koliko ja želim", prijeti pred majkom. I evo je na Dječjoj psihijatriji.

Zašto o tome pišem? Zbog toga što, nažalost, neko dijete kojemu je uistinu potrebna psihološka ili psihijatrijska pomoć ostane zakinuto za podršku jer su nam dječje psihijatrije zagušene pripadnicima generacija neodgojene djece koja manipulativno ucjenjuju roditelje i prijete im, a roditelji, nemoćni i uplašeni, ne znaju kako dalje s njima. Držala sam radionicu u jednoj osnovnoj školi gdje sam jedva izdržala do kraja jer su djeca bila, kako se to kaže, "nemoguća", nisu slušala što govorim, nije ju bilo briga, nemaju uopće interes saznati što je sve štetno za nju i što joj sve danas otežava dobru perspektivu. Iskreno, bila sam neugodno iznenađena kako olako shvaćaju pušenje cigareta, konzumiranje alkoholnih i energetskih pića, elektroničke cigarete, marihuanu... Pritom nisu pokušavala uvjeriti me koliko su "odrasla u svojim glavama" i kako im je "super što mogu sve to probati", nego je zastrašujuće koliko nisu uopće svjesna da je sve spomenuto za nju loše.

U središtu svega trebaju biti dijete i roditelj, a ako roditelj nije adekvatan, treba mu jasno ukazati na to u čemu griješi. Mnoga su djeca zapuštena, koliko god se mnogi ljute i na škole i na učitelje, dva sata koja sam provela u učionici čak i meni koja svaki dan obavljam iznimno stresan i rizičan posao bila su dovoljna da shvatim kako je dobro što se netko danas uopće želi baviti prosvjetom. Svi nekako "idemo niz dlaku" i roditeljima i djeci, posebno problematičnima, tako da se često pitam imaju li ikakva prava dobri i odgovorni roditelji i ista takva djeca. Ovdje ću se referirati i na TV seriju Adolescencija koju još nisam gledala, nisam sigurna da to uopće želim. Stalno se ističe pitanje kako je moguće da se u obitelji koja se može opisati kao funkcionalna dogodi tragedija poput one u Adolescenciji. No danas, zapravo, nema funkcionalnih ili nefunkcionalnih obitelji, postoje samo one koje se ili bave svojom djecom ili se ne bave svojom djecom. Ta druga skupina ima podršku sustava, koju uglavnom ne iskoristi, a prva skupina nema podršku jer ju i ne traži, nego nastoji sama biti podrška djetetu, a često i iz osjećaja sramote ne potraži pomoć. Nažalost, kada se zlo dogodi, prvo što čujem u komentarima jest "čije je to dijete" i ako je slučajno "dijete poznatog roditelja", dojam je kao da se okolina često naslađuje umjesto da ima podjednaku empatiju za bilo čije dijete. Naime, iz mog višegodišnjeg iskustva, obitelj koja je funkcionalna ona je u kojoj roditelji rade, skrbe se o djeci svakodnevno, bore se za egzsitenciju, trče za poslovima da prebrode sve financijske izazove, nemaju socijalne naknade, dječje doplatke i slično, opterećeni su problemima na poslu, u stvarnom životu, neugodno im je nekada i priznati da im je teško ili da imaju probleme u obitelji, s djecom, nastoje ih nekako riješiti sami... Trude se!

U drugoj su kategoriji one obitelji u kojima roditelji često i ne znaju razlog zašto uopće imaju djecu, godinama sustavno zanemaruju svoju djecu, (is)crpe sve sastavnice sustava i opet - ništa. Njihova djeca češće imaju veća prava u brojnim drugim segmentima od one u prvoj skupini, međutim, svjedočim često transgeneracijskom prijenosu istog obrasca ponašanja, da i sljedeće dvije generacije isto čine i prema svojoj djeci. Zanemaruju je jer nisu naučile na bolje.

Dakle, što je to uopće visoko, a što slabo funkcionalna obitelj, i je li ta prva kategorija obitelji samo zato što se trudi, a dijete ipak nešto loše učini, zaslužila biti na stupu srama?

U društvu u kojemu svi nastojimo dati svoj obol svakoj raspravi i o svakoj temi imamo svoje mišljenje, pri čemu su mnogi itekako skloni osuđivati, posebice ako se nešto dogodi u inače funkcionalnoj obitelji, pri čemu se ne razmišlja da je tragedija - tragedija, nebitno je i to je li neka od pogođenih obitelji poznata javnosti. Djeca su sva jednaka, iznenadili biste se kako je njoj manje važno jesu li joj roditelji poznati ili nisu. Svi imaju iste probleme, više-manje, ali često upravo problemi obitelji koje se bave svojom djecom bivaju slabije prepoznati jer je sustav često zatrpan socijalnom i ponašajnom poblematikom koja nema veze sa zdravstvenom, odnosno medicinskom indikacijom. O djeci svi znaju sve, imaju mišljenje, daju si pravo kritizirati sustav, ljude koji rade u tom sustavu a da često nemaju adekvatnu stručnu pozadinu ni iskustvo da o tome mogu kompetentno elaborirati.

Zašto, dakle, nisam pogledala Adolescenciju? Zato što ne želim još jednom proživljavati ono što gledam gotovo svaki dan u svom poslu, a to je nemoć svih nas da učinimo važnije korake u promjeni položaja djece, ali i da svi pridonesemo da društvo bude humanije i empatičnije, ugodnije za sve nas, bez obzira na to bili "poznati" ili "nepoznati". Uostalom, i onaj je poznati samo roditelj kod kuće, slično kao što ja nisam kod kuće psihijatar, nego mama svojoj djeci, sa svim svojim vrlinama i manama.