Ima ljudi koji su nečemu posvema posvećeni. Među njima mogu biti vrhunski športaši, vrhunski znanstvenici, ali i entuzijasti koji sav svoj život posvećuju nekoj ideji, nekom pokretu, tako da ih baš ništa izvan toga ne zanima. Netko će takve nazvati zanesenjacima, netko možda čudacima. A evo, kao da se i apostol Pavao može među njih ubrojiti. On je bio za svoje vrijeme vrhunski intelektualac, uspješan poslovni čovjek te u isto vrijeme vrlo cijenjen kao poznavatelj i opslužitelj židovskoga zakona. I onda, nakon što mu se Krist ukazao i nakon što se pokrstio, Pavao se posvema, srcem i dušom, posvetio svome Gospodinu – Isusu Kristu. Tako se on vjernicima u Filipima gotovo ispovijeda: "Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem... ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih... jer sam i zahvaćen od Krista." Kaže: "Zahvaćen od Krista." Na drugom mjestu će reći: "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist." Kakav je to čovjek? Zanesenjak? Čovjek koji živi izvan i iznad ovoga svijeta? Pogledajmo. Ono što je Pavao radi Krista izgubio i što je smatrao nebitnim, nipošto nije po sebi loše, ni ružno: biti uspješan poslovni čovjek, cijenjeni rimski građanin, poštovani židovski rabin. Pavao hoće reći: sve je to po sebi i dobro i čestito, ali je prolazno i privremeno. Pavao naglašava da mu je bitno zajedno s Kristom trpjeti da bi zajedno s njime dospio do uskrsnuća. I to je jedino što je trajno i što istinski vrijedi.
Kako sve to razumjeti u današnje vrijeme? Prvo, rekli bismo, za svakoga čovjeka Bog ima poseban poziv. Pavao je trebao biti apostol i on je to sjajno ispunio. Josip se trebao skrbiti o Isusu i Mariju i on je to tiho i vjerno činio. Tako i svaki od nas treba biti čestit u vlastitom pozivu u Crkvi, društvu i obitelji. Pri tome, kako bi rekli duhovni pisci, valja paziti na ljestvicu vrednota. Najvažnija je vjernost vlastitoj savjesti, Bogu i Božjim zapovijedima. To se ni za što ne prodaje. Sve je drugo prolazno i propadljivo. A nakon toga može i treba slijediti sve što je dobro i čestito. Biti zahvaćen onim na što smo pozvani. To je istinski smisao života. Veli Isus: "Tko ima uši, neka čuje."