Svakodnevno slušajući djecu u ambulantama, zaključujem kako imaju najveći problem s osjećajem nepravde, posebice u okolnostima kada su često metom neprimjerenog ponašanja ili od vršnjaka ili čak ponekad i od učitelja ili profesora. Nastranu ovaj odnos s učiteljima i profesorima, djeca koja su često metom ugnjetavanja od druge djece osjećaju se uglavnom nezaštićeno i, kako mi i sama nastoje pojasniti, "bezvrijedno". Zašto? - pitam ih.

Zato što njihovo mišljenje uglavnom biva nebitno, njih se ili pošalje u drugu školu ili kod nas psihijatara na pregled, tako da onaj koji ih zlostavlja ili im onemogućava da mogu slobodno ići u školu i dalje ima sva prava. U tome je ta "nepravda". Ispada, kako mi i sami znaju reći, da bi bilo bolje da su oni nekoga zlostavljali nego što su se požalili da se prema njima netko loše ponašao. Čini mi se često da i ono što čujem od odraslih nije ništa drukčije, i to ponajviše unutar radnog okruženja, kada je iznimno teško dokazati da vas netko ugnjetava ili na poslu ometa vaše svakodnevno funkcioniranje. Posebno ako imate situaciju da ste u manjini, a grupa se osnaži i vaš se glas, jednostavno, potpuno izgubi u snažnom ehu grupe koja vas ugnjetava i psihički, a nerijetko i fizički.

Dakle, ako smo mi kao odrasli često nemoćni izboriti se za sebe, kako da to onda mogu naša djeca? Danas je primijećeno da oni koji su žrtve mobinga na radnom mjestu mogu se ili povući potpuno u svoju tišinu, a neki često i u bolesti (psihičke, fizičke), ili odlučiti otići iz kolektiva koji je za njih toksičan. Zapravo, posljedica puno toga lošega u svim segmentima društva upravo je taj fenomen "povlačenja", gdje se otvara prostor za zlostavljače. Čujem od ljudi: "Ne mogu, ne isplati se, nemam živaca, želim svoj mir, ionako na kraju bude po njihovu, besmisleno je, život je samo jedan, zašto se trošiti" i sl. Pri tome si oni koji reteriraju ne osvijeste da upravo takvim stavom i nečinjenjem potiču zlostavljače da i dalje djeluju.

Nisam u posljednjih nekoliko godina čula da postoji i jedno radno okruženje u kojemu se ljudi osjećaju dobro. Nije ljudima problem posao, problem je radna sredina i atmosfera koja utječe i na posao i na radnu produktivnost, posebno kada imate grupu koja ima isti cilj: destabilizirati nekoga i potaknuti ga da promišlja je li problem u njemu/njoj i je li on/ona uopće sposoban za radno mjesto na kojem se nalazi. Tipičan obrazac mobingiranja s ciljem da se osoba destabilizira kako bi počela sumnjati u sebe.

Isto je i s djetetom. Kontinuirano, dugotrajno i sustavno zlostavljanje u konačnici ga dovede u stanje u kojemu čak i smatra da je zaslužilo biti metom zlostavljanja jer nije dovoljno dobro ili dovoljno popularno ili je jednostavno "drukčije". Nisam socijalni psihijatar, pa možda ne mogu teorijski razumjeti sve socijalne fenomene, ali predugo sam u sustavu, te i sama vidim kako je pojedincu teško izboriti se u okruženju u kojemu fenomen grupe "tlači" identitet pojedinca, posebno ako se on na bilo koji način, prema njihovim kriterijima, ne uklapa u njihov način razmišljanja i općenito ponašanja. Individualnost je odavno postala preskupa, utopiti se u masu umnogome je lakše jer ste manje upadljivi i pri tome imate veću mogućnost zaštite od sebi sličnih. Isto je i s klincima, nikada pojedinac ne napada jedno dijete, uvijek je to grupa koja je jača ako se udruži i tako zlostavlja pojedinca. Promislite. Isto je i kod odraslih, ide se na iscrpljivanje do razine kada mobingiranog natjeraju da odustane i prepustiti se ravnodušnosti i apatiji. Dakle, vrijedi ona stara "dva loša ubiše Miloša", gdje je dovoljno da se njih nekoliko udruži da slomi pojedinca. Vrijedi i ona o tome kako će laž izgovorena više puta postati istinom, za koju se onda uhvate oni koji su davno po brojnim moralnim i drugim kriterijima trebali biti sankcionirani ili barem ukoreni. Dobar čovjek, dobro dijete, pristojna osoba, pristojno dijete, čovjek koji ima superego ili moralnu vertikalu u glavi, promišlja o sebi, o svojim postupcima, sklon ih je i korigirati ako smatra da možda nisu u redu, osjeća empatiju i za druge i zna sebi priznati da je možda negdje pogriješio. Međutim, taj isti dobar čovjek (i dobro dijete) sklon je nakon niza pritisaka od grupe posustati i početi vjerovati da je do njega, da je on problem i da je sve što mu se loše događa dijelom i zaslužio. I tako mobing uzima danak. Jesmo li onda u pravu kada se povlačimo pred grupama ili pojedincima koji nama ili našoj djeci zagorčavaju svakodnevicu? Posljedicama djelovanja na djecu svjedočim svakodnevno u ambulanti, a vi se okrenite oko sebe i promislite je li ispravno držati se stava “nije to moj problem”. U jednom se trenutku isto može i vama dogoditi, da postanete metom za nečija iživljavanja. Upravo se to događa u kontekstu svakodnevnih slučajeva vršnjačkog nasilja i nemoći žrtve da se izbori za sebe.