Pobožni Židovi i danas – kao i u Isusovo vrijeme – obdržavaju zakon prema kojem svako muško prvorođenče pripada izravno Bogu, pa onda djetetov otac u doslovnom smislu otkupljuje svoga sina, i to tako da plati za nj pet šekela bilo kojem svećeniku. Prvorođenac je muško dijete žene prvorotke, bez obzira na to imala ona poslije djece ili ne. Tako je i Isus bio prvorođenac. Međutim, Luka uopće ne spominje da bi Josip – koji je pred zakonom bio Isusov otac – otkupio Isusa. Luka pripovijeda kako su Josip i Marija krenuli s novorođenim Isusom u jeruzalemski hram. Veli Luka: “Poniješe [Isusa] u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu.” Međutim, ni u Starom zavjetu ni u židovskoj predaji nigdje ne stoji da bi se prvorođenac trebao prikazati u hramu. Neki će bibličari zaključiti da je to Luka tako zapisao, jer on kao Grk nije najbolje poznavao židovske uredbe. Međutim, čini se da tu stoji puno dublji razlog.

Novi zavjet gleda na Isusa kao na onoga koji je prikazan, odnosno “predan” u smrt, da bi tako spasio od vječne smrti sve ljude dobre volje. Pavao tako kaže da je Isus “predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja.” Ovdje se ispunja još jedna slika. Kada su Izraelci izlazili iz egipatskog ropstva, krv janjeta na dovratcima njihovih kuća spasila je od smrti njihove prvorođence. Ivan Krstitelj zato za Isusa veli: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” Bogu je toliko stalo do čovjeka da svojega Sina – kao ono janje u Egiptu – predaje na smrt da bi spasio grešne i nezahvalne ljude. Veli Pismo: “Bog svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao!”

Veliki i sveti ljudi bili su duboko potreseni tolikom Božjom ljubavlju prema čovjeku. Tako u vazmenom bdjenju – na Veliku subotu – đakon pjeva: “O neizrecive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, sina si predao!” U tome svjetlu onda vjernik posve drukčije gleda na nevolje, nesreće, nepravde i strahote koje život može donijeti. Ako trpimo, nismo odbačeni od Boga, nismo zaboravljeni, nismo prepušteni samima sebi. Ako trpimo nevolje, mi ih s Kristom podnosimo, da bismo s njime bili uzdignuti do nebeske proslave. To je kršćanska vjera i kršćanska nada koja nas ispunja dubokim mirom.