Što ti nedostaje? Da je netko nježan...

31. January, 2025.

Što ti nedostaje? Nježnosti... Da je netko nježan prema meni... To je odgovor koji sve češće dobivam i od svojih pacijenata i od drugih ljudi u svojoj okolini. Prepoznajem isto u nepoznatim ljudima oko sebe koji načinom kako promatraju ljude koji iskazuju nježnost jedni drugima, nekako čeznutljivo i sa strahom, teže tom istom. Zašto sa strahom? Jer se danas mnogi boje javno iskazati da im u ovom svijetu nedostaje ono što, nažalost, postaje sinonim za slabost ili sinonim za ovisnost o drugima. A to je baš potreba za nježnosti, razumijevanjem i bliskosti.

Nikada prije kao u ovim vremenima nije tako istaknut strah od bliskosti, nemaju mladi danas takvu slobodu kao što smo ju mi sredovječni i stariji imali, da se osjećaju "iskreno bliski" nekome i da imaju osjećaj "pripadnosti i sigurnosti". Ne, oni su stalno u strahu da će ih netko povrijediti ili da će biti od nekoga "izigrani". Zašto sam ovu kolumnu posvetila nježnosti, kao i brojni drugi, umorna sam od agresivnosti, bahatosti, nasrtljivosti, grubosti... Smeta mi što nam se uskraćuje i pravo i mogućnost da uživamo u malim i dragocjenim iskustvima, situacijama, nježnim trenutcima s dragim i voljenim osobama. Pri tome nježnost uključuje široku paletu raznih oblika u kojima se možemo osjećati bliski s drugima ili imamo mogućnost, usudim se reći, i privilegij, nekome pokazati onu svoju nježniju i topliju stranu ne razmišljajući pri tome da ćemo tako postati ranjiviji i veća meta.

Danas se sve mjeri, sve ima brojčanu vrijednost, od novca, izgleda, uspjeha na radnom mjestu, broja prijatelja, osoba koje poznajete i nešto vam znače ili su vam bitne, ali nikada veća praznina ili "nula" u tolikim srcima oko nas. Usudim se namjerno istaknuti "u srcima" jer još se uvijek zavaravam da je u nama "srce" ono koje nas čini da budemo drukčiji, humaniji, ranjiviji, osjetljiviji na potrebe i stanja drugih oko sebe. Olako prelazimo preko lica nama bliskih osoba, često ne vidimo tako očitu bol, tugu, patnju, slamanje, slabost, fragilnost, samoću... nastalu kao rezultat današnje društvene izoliranosti i općenito prihvaćene potrebe za izolacijom od drugih. Često i od samih sebe! Nikada kao u ovim vremenima nije bilo toliko ljudi koji čeznu da im netko kaže lijepu riječ, pruži dirljivu gestu, uputi pogled koji ohrabruje ili da do znanja "tu sam za tebe". Ljudima nedostaju dodiri, sigurnost u bliskosti, sve ono što je svakom normalnom i zdravom čovjeku potrebno, a to je suživot s ljudima oko sebe.

Lakše je udvoje nego nasamo, govorili su nekad. Duhovita narodna mudrost poručuje da dva magarca znaju više nego jedan, ističući upravo važnost parnog broja. Čudimo se djeci, a ne polazimo od toga da djeca uče od nas, vide nas odrasle kako smo pogubljeni u ovim vremenima, lakši smo na okidaču kada treba ispalitu neku ružnu ili grubu riječ, uvredu, a teže je istaknuti nečiju dobrotu, pamet, vrijednost, radišnost, društveni angažman, potrebu da se pomogne drugom do sebe. Iznenadili biste se koliko je danas "glad za nježnosti" prisutna u društvu u kojemu živimo. Zbog manjka toga esencijalnog načina komunikacije nas ljudi i imamo sve više ružnih i tragičnih situacija, kojima svjedočimo na dnevnoj razini, pa smo gotovo i otupjeli na njihovu dominaciju, živimo od vijesti do vijesti i sve se manje čudimo tome kako je ljudski život kao nikada prije devalviran.

Problem je u nama, izgubili smo se na putu tražeći izazove i instantnu sreću u virtulanosti, umjesto u ljudima oko nas. Nježnost je snažna, pokreće nas, ulijeva nam snagu da smo nekome, ili sebi, bitni, da možemo i kada nas drugi negiraju, da smo spremni suočiti se sa životom koji ne da razara, nego često melje do najsitnih komadića. Lijepa riječ, iskreni zagrljaj, topli stisak ruke, nježni pogled, uzdah koji nam daje do znanja da je netko uz nas i da nas razumije, čine ponekad čuda. Probajte to u odnosu prema svojoj djeci i dragim vam, bliskim ljudima, pokušajte biti nježniji i prema svim ljudima oko vas. Nikada ne znate čije lice krije tugu, koja pleća nose neku tešku situaciju, obiteljsku tragediju, aktualnu nedaću, dugu traumu, teško rješiv problem. Nema danas čovjeka koji nema neku tešku priču, ljudi se razlikuju jedino u tome imaju li pritom druge ljude oko sebe, jesu li spremni podijeliti težinu svog bremena s nekim oko sebe. Nažalost, danas puno ljudi nema osobu s kojom će nešto podijeliti, ali to ne znači da baš vi ne možete bar ponekad biti ona strana vage koja će prevagnuti nabolje. Malo vas košta lijepa riječ ili nježna gesta, a učinak je ogroman. Nekada i ne shvatite koliko ste puno pomogli samo time što ste u nekom trenutku bili uz nekoga.

Znam da ljudi misle kako je dobrota još samo pojam u prašnim enciklopedijama i leksikonima, jer više nitko ne vjeruje u nju. Ali ja ipak vjerujem! Moj me tata, kojeg sam, nažalost, ovog mjeseca izgubila, naučio da je, ako mogu pomoći i za to imam priliku, to moja obveza, jer sam u tom trenutku "superiornija i imam više mogućnosti nego onaj tko treba pomoć". Pritom se, naučio me otac, ne smijem pitati što dobivam zauzvrat. Obvezna sam, govorio mi je, pomoći čak i ako se radi o osobi koja meni nije htjela priskočiti, čak i prema njoj moram biti milostiva i dobronamjerna. Moj je otac vjerovao u dobro, dobre ljude, dobra djela i moć dobrote, pa iako sam i njemu i mami često zbog takvog odgoja prigovarala, sada se slažem s njima.

Taj osjećaj kada učinite dobro za nekoga ili kada pokažete suosjećanje, nježnost ili podršku osobi u trenutku kada joj se ruši cijeli svijet, ili općenito kada ste nježniji i milostiviji i prema sebi i prema drugima, ono je što vrijedi zadržati u sebi. Sve ostalo ionako nas samo troši, čini nesretnima i malodušnima. Ne treba vam to. Nježnosti vam treba...