Kad čovjek prvi put preleti Atlantik ili neku drugu interkontinentalnu destinaciju u poslovnom razredu ili više narodski rečeno - u "biznis-klasi", tada su mu svi ostali letovi u ekonomskoj klasi izuzetno naporni. Onda mu smetaju niskokvalitetna sjedala jer ne zna što će s koljenima, namćorasti susjedi su preblizu, a mnogi i "pile drva dok spavaju", hrana je katastrofalna ili osrednja, a imaju samo jeftine sorte vina ili marke konjaka!

Juha u vlaku

Sve smo dječje bolesti letenja već odavno prošli, ali istraživanja su pokazala da većina putnika pamti letove u poslovnom razredu i često ih prepričava obitelji, prijateljima i susjedima dodajući malo nadnaravnog štiha. Kao što sam čuo da se davnih dana u poznatom povijesnom vlaku Podravka koji je šibao od Osijeka do Zagreba – servirala i Podravka juha. Recimo da u to ne vjerujem jer to nisam doživio, a možda bi me ipak književnica Julijana Matanović, koja je pisala o tom vlaku, malo prosvijetlila i posvjedočila mi je l' to istina ili laž. Eto, koliko god da je komfor biznis-klase na dugim zračnim prugama fenomenalan, ipak nema svega. Nedavno sam letio Aeromexicom od Amsterdama do Mexico Cityja i, unatoč odličnom "flat" ležaju, na kojem sam osam sati spavao kao beba, količina hrane i vrsta su ipak ograničene, baš kao i pića koja se nude.

SLOBODAN KADIĆ

Dok se u zrakoplovima Emiratesa toči šampanjac Moet&Chandon, u meksičkim se toči Jacquart Mosaïque Brut. U KLM-u se dugo točio fini Bernard Lonclas Cuvee Selection Brut, a onda su, valjda zbog štednje, prešli na španjolsku Cavu (Vilarnau Brut Nature). Iako će vam to možda izgledati nebitno, izuzetno je važno što se nudi jer je upravo pravi šampanjac (pjenušac i ne spominjem!) jedna od onih luksuznih stvari koje gosti u poslovnom razredu očekuju, posebno na dugim letovima. Kada avionsku kartu umjesto petsto eura za ekonomsku klasu od Zagreba do New Yorka platite dvije tisuće eura ili više, onda nešto očekujete zauzvrat. Prave kompanije unaprijed pošalju jelovnik kako biste nekoliko dana prije izabrali svoje jelo na letu i da se ne bi dogodilo da jela koje se putniku sviđa – nema! I to mi se dogodilo bezbroj puta, ali ipak nema lošeg jela na tim visinama, a uz fini alkohol i užitak je veći, a san bolji.

Gotovo nikada ne kupujem let u poslovnom razredu, "upgrade" se dogodi na ukrcaju, gdje me često besplatno "prebace" s ekonomske u biznis-klasu zbog visokog statusa "frequent flyer" programa ili kartice lojalnosti, o čemu sam pisao davnih dana. Kartu biznis-klase na kraćim letovima od nekoliko sati – nikada ne bih kupio jer jednostavno ne vrijedi tog novca! Naravno, uz iznimku da moram letjeti, a ekonomska je puna. Sjedišta su u biznisu uglavnom ista kao ona u ekonomskoj klasi, a platiti tristo eura više za dodatnu zdravu salatu od kiseljaka ili "polumasni" osmijeh nizozemske stjuardese, ne bih – hvala! I što bi rekli, baš kad bih se raskomotio i popio koju čašicu, već bismo slijetali, i to nije pravi osjećaj poslovnog razreda koji ostaje za pamćenje. Sličan je "biznis" Croatia Airlines kompanije, samo što nema naplate pića iz ponuđenog menija, tj. sva ponuđena pića su besplatna, plus posebni obrok, uglavnom za naše prilike – egzotičan. KLM nudi obroke u takozvanim zatvorskim tacnama s pregradama, prilično inventivno, ali već dosadno, a ako s njima letite interkontinentalno, na poklon dobijete keramičku nizozemsku kućicu s likerom u njoj.

Cijena "simbolična"

Mislim da Etihad, Qatar Airways i Emirates imaju najbolje biznis-klase, Turkish je tu negdje u sredini (unatoč finom maslacu iz Trabzona, koji obožavam na njihovim letovima), a Saudia npr. ne nudi alkoholna pića, pa je izbjegavam za letove prema Aziji iz principa jer ne poštuje moje navike i običaje (a zašto bih onda s njima letio?) Nešto bolje od poslovnog razreda je prvi razred i nema ga puno aviokompanija. American Airlines ima odličan "first class", baš kao i Etihad, koji u zrakoplovima A380 nudi rezidenciju s posebnom kupaonicom. Najljepši i najsenzacionalniji europski prvi razred je La Premiere Air Francea na zrakoplovima 777-300 ER. Tu luksuzno putnika u limuzini dovezu do zrakoplova i ostalih desetak sati leta, uglavnom na letovima u SAD – prava je bajka s puno šampanjca, kavijara i mekanih madraca. Kako čujem, cijena je "simbolična" od 10.000 do 14.000 eura za povratnu kartu, a ako putnik ima nagradnih milja, onda to može biti puno jeftinije i pristupačnije. Znate kako se kaže, uzmi sve što ti život pruža! Pa i Dom Perignon s jagodama!