Najbolje je kada s nekim možeš šutjeti udvoje. Bezbroj sam puta čula to od mojih prijatelja i znanaca, ili od samih pacijenata, referirajući se često i na moj savjet da nismo udaljeni otok nego da trebamo biti povezani s okolinom u kojoj živimo. U poslu često prepoznajem ljude koji su zapravo uistinu usamljeni, a žive u obitelji, u nekim zajednicama, proširenim nekim uvjetima, pa ne možeš reći da nisu imali priliku družiti se i biti socijalizirani. Najviše me i zna ražalostiti spoznaja da neki od nas imaju toliko puno ljudi oko sebe, ali da, nažalost, ti brojni često ne vide ono što neki rijetki pojedinac prepozna, ali se boji izreći: Taj je čovjek tako usamljen da je samoća postala dio njega i njegove osobnosti.

Paradoksalno je to danas, kada se sve vidi, kada se malo toga može sakriti, kada se gotovo svaka aktivnost često odmah pojavi na društvenim mrežama, te smo svakodnevno preko tih istih mreža sudionici tuđih života, promatramo njihova obiteljska druženja, zimske praznike, ljetne ludosti, slavlja, diplome, poslovne uspjehe, obnovu doma, kupnju nove kuće, stana, auta, odlazak djeteta iz gnijezda, uspjeh djece na fakultetima, rođenja, dolazak unuka, svadbe, koncerte, putovanja u dijelove svijeta koje često vidimo samo u filmovima, dakle, kao da i sami možemo bar na trenutak biti dio nečije svakodnevnice ili nekih posebnih trenutaka. I očekivali bismo da smo sve povezaniji, bliži, upućeniji jedni na druge, ali posao i općenito životno iskustvo svako malo mi osvijeste to iskustvo "samoće u gomili". Možemo si mi lagati, jer ionako si lažemo o puno toga i kao pojedinci i kao društvo općenito, ali nerijetko propustimo šansu reagirati na nečiju samoću i potrebu da se izolira, iz straha da ga gomila jednostavno ne uništi do kraja.

Ljudima je u biti prirođeno da budu plahi, da se boje i da ih taj strah štiti kako bi mogli preživjeti u svijetu punom izazova i opasnih situacija. Međutim, danas su plahost i strašljivost sinonim za slabost i slabiće, pa se brojni vrlo nadareni i prije svega specifično istaknuti kreativci jednostavno izgube u gomili koja agresivno stalno nudi taj lažan osjećaj pripadnosti svima i svemu. I sama nisam poklonik prebučnih blagdana jer mi često smeta previše glasnih pjesama i pretjerano blještavilo, koji kao da opravdavaju, na neki način pokušavaju zamaskirati, sve ono loše kroz godinu, kada smo i sami često znali biti nepravedni prema drugima oko sebe, ne razmišljajući dovoljno o tome jesmo li se time okrznuli o nečiju emociju, dušu, patnju... Ne vidimo često ono što se "vidi iz aviona", a to može biti i nečija duševna patnja kao rezultat samoće i usamljenosti u gomili.

Zapravo, najgore je biti usamljen a okružen mnogim ljudima, jer tek onda shvatite koliko u tome društvu nema mjesta za vas i vaše snove. Površni odnosi, olako sklopljena instantna prijateljstva, olaka prodaja prijatelja, amnezija za dobra djela koja vam je netko nekada učinio, jer vi ih ili zaboravljate ili negirate, ružno okončana obiteljska druženja, popucane rodbinske veze, bračna i ljubavna razočaranja, nebriga vlastite djece, kojoj ste u životu dali sve što ste imali i mogli... sve je to dovelo do toga da ljudi svjesno ili nesvjesno ulaze u mračnu stranu "samoće".

Samoća je način bijega od ljudi, jer nekada je lakše pokušati živjeti sam sa sobom nego u okolini koja ne da vas slabi, nego doslovno uništava. Međutim, samoća je razarajuća, lomi unutarnju snagu čovjeka do nasitnijih dijelova, tjera ga da se stalno propituje gdje je pogriješio, jer stravični superego u dobrih je ljudi ubojiti faktor, nabije osjećaj krivnje, potencira ionako izražen osjećaj tuge, depresije, vlastite nevrijednosti, čak i ništavila. Depresija, usamljenost, samoizoliranje... okidači su za autoagresiju i, konačno, destrukciju. Svi vide, malo tko reagira jer je danas lakše praviti se da nam je nešto promaknulo nego da se upitamo možemo li pomoći. U svom poslu svjedočim osobnim i obiteljskim tragedijama, ljudi su izuzetno istraumatizirani generacijski teškim životnim pričama, a ovo društvo u kojem danas živimo ne otvara prostor da se u njemu može "disati", baš suprotno, samo potencira nečiju agoniju i traumatski generacijski prijenos negativnih situacija, iskustava, emocija. Nisu se ljudi rodili nesretni, život im je podijelio loše karte, izvukli su deblji kraj, ali naše je uporno inzistiranje na instantnim emocijama dovelo i do osjećaja instantne sreće, ali i, s druge strane, mnoge ljude poguralo na rub samodestrukcije.

Blagdani, božićni i novogodišnji posebno, na više načina pogoršavaju nečiju samoću, svjesni ste da neki bitni ljudi nisu tu za stolom, kada se okrenete oko sebe, poželite još samo jednu minutu da zagrlite ljude koje volite i kojima niste stigli reći koliko su vam važni. Na početku nove godine preispitujete sebe i svoje postupke, shvatite da život prolazi pokraj vas bez obzira na to što vi stojite i ne želite naprijed, da neki ljudi koje ste nekada neoprezno povrijedili više nisu tu da biste to mogli ispraviti... Kamen vam je na prsima, u sekundi već razmišljate o tome da sve što imate ne vrijedi onoga što ste zbog svog ega propustili ili niste uspjeli popraviti.

Bolje gledajte ljude oko sebe, pokušajte razumjeti što vam poručuju svojim ponašanjem, izgledom i načinom kako vas duže vrijeme izbjegavaju ili vam se ne javljaju. Ne odustajte i kada mislite da ste im višak, jer upravo ste u tom trenutku možda onaj dio vage koji će prevagnuti da netko ne digne ruku na sebe. Pustiti želje i planove za novu godinu, dajte si desetak minuta i isplačite se za sve one koji vam nedostaju, od kojih se niste stigli oprostiti ili im nikada niste imali priliku reći da ih volite, cijenite, poštujete... Smanjite negativnost oko sebe, pokušajte biti bolji prema onima oko vas premda znate da možda neki to ne zaslužuju, trudite se biti drukčiji da ne postanete kao oni čije ponašanje osuđujete. Nije slabost biti dobar i empatičan!