Ma hajde, ne budi baba! Zar ćeš samo ti biti iznimka?! Jedno k'o nijedno! Ne kvari nam zabavu! Moramo nazdraviti! To ti je dobro za zdravlje! Naše je, domaće, moraš probati! Uvrijedit ćeš domaćina! Ništa ti ne može jedna čašica! Zašto se ne opustiš?! Slavimo, 'ajmo piti! Tugujemo, 'ajmo piti! Pod stresom smo, 'ajmo piti! Pobogu, ti se baš ne znaš zabaviti!

Nakon što uz hihot završe ponosna prepričavanja o svojim prethodnim pijanstvima i orangutansko busanje u prsa nad količinom piva, vina ili žeste koju mogu progutati, ovako zvuče uobičajena nagovaranja inače odraslih ljudi nas koji nismo skloni alkoholu da ipak popustimo i pridružimo se "otkačenim" ekipama kojima je svako okupljanje izgovor za - doslovce - lokanje. Lokanje, da, nisam upotrijebila pregrubu riječ jer enorman broj muškaraca i žena svih dobnih skupina doslovce loče alkohol, predstavljajući to svoje lokanje kao urođeno umijeće opuštanja, bonvivanstvo vrijedno divljenja. Ja vam se nekako i ne divim; prije bih rekla da mi je žao što vam je za svaku natruhu životne zabave i za kanaliziranje gotovo svake veće emocije potrebna čaša alkohola u ruci.

Nije da nikada nisam popila ni kap alkoholnog pića, samo ga ne volim, naprosto mi nije fino. Popijem ga svake prijestupne, a i to bude tek pola štamplice nečije domaće višnjevače ili orahovca ili pak šalica kuhanog vina u ovim zimskim danima, a za toplijih mjeseci bambus. Uhhh, naručiti bambus osobita je grehota u očima samoprozvanih "hoch" vinskih znalaca koji ne propuštaju priliku svisoka te prekoriti da je miješanje vina s Coca-Colom svetogrđe, obezvrjeđivanje te dragocjene tekućine, vinara i čitavog vinograda. U mom svijetu, gle čuda, nema ništa dragocjeno u vinu, uglavnom ne volim njegov okus, neovisno o vrsti i cjenovnom rangu, niti se pobožno klanjam vinskim buteljama, a imam dojam da je ispijanje vina kod većine pilaca više isfuravanje u ime nekog zamišljenog prestiža i vanjskog dojma nego istinsko, srčano uživanje.

Kako god, ono što me je potaknulo da ovu godinu privedem kraju kolumnom o konzumaciji alkohola u Hrvata jesu podaci Europske zdravstvene ankete prema kojima se Hrvatska svrstala među prvih pet zemalja Europske unije čiji građani svakodnevno konzumiraju alkoholna pića, dijeleći ovu nelaskavu titulu s Francuskom, Španjolskom, Bugarskom i Portugalom. Muškarci u Hrvatskoj češće piju alkohol nego žene, pritom 18,2 posto muškaraca pije alkohol svaki dan, a 15,7 posto žena pije ga minimalno jednom tjedno ili svakodnevno. Još gore zvuči podatak da je u Hrvatskoj više od 250.000 osoba ovisno o alkoholu, što bi bilo otprilike 6 % stanovništva! No stvarna je brojka znatno veća jer mnogi se ovisnici o alkoholu nikada ne odluče na liječenje, pa njihova dijagnoza i ne bude službeno evidentirana.

Najgore je što se djeca već u višim razredima osnovne škole pozitivno izjašnjavaju o konzumaciji alkohola, otvoreno tvrdeći da su alkohol kušali najčešće na nagovor (!) roditelja, obiteljskih prijatelja ili rodbine, nalik na obred inicijacije, osobito muške djece, u svijet "odraslosti i zrelosti". Roditelji se pritom opravdavaju izlikama poput: "Bolje da proba pod mojom kontrolom nego vani, u društvu." Zar uistinu mislite da će ta "proba" ostati samo unutar vaša četiri zida? Čak 42,5 posto učenika i 43,9 posto učenica u dobi od 15 godina iskusilo je pijanstvo najmanje jednom u životu. Zabrinjava li to ikoga? Postavlja se pitanje kako uopće maloljetni potrošači dođu do alkohola jer Zakon o trgovini zabranjuje prodaju alkoholnih pića osobama mlađim od 18 godina, a Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti zabranjuje usluživanje alkoholnih pića maloljetnicima. Jednostavno: ili im pojedini trgovci progledaju kroz prste, ili im alkohol kupi netko od punoljetnih kolega, ili ga naprosto uzmu od kuće, nerijetko i uz znanje roditelja, opet uz izliku: "Bolje da znam što i gdje pije nego da mi taji." To što ti dijete ne taji, ne znači da imaš stvari pod kontrolom i da ga konzumacija alkohola s vremenom ne može dublje gurnuti u probleme. Dijete treba usmjeravati vlastitim primjerom, razumijevanjem, sadržajnim razgovorima te provođenjem kvalitetnog vremena s djetetom koje će mu uliti osjećaj sigurnosti i povjerenja, usput mu pokazujući da se može zabavljati i biti dobro raspoložen i bez dodatnih stimulansa.

Učestala konzumacija alkohola niti je kul, niti je simpatična, niti je bezazlena. Alkoholizam je bolest koja nastaje postupno, pa dugo nije uočljiva ni pojedincu ni njegovoj obitelji, a još manje široj okolini. "Ma ja to samo povremeno, u društvu, iz zezancije", nehajno odmahuje ovisnik koji svoje ovisnosti nije niti svjestan, uvjeren da ima kontrolu nad situacijom. Situacija je, međutim, odavno izmaknula kontroli jer osim što mu više nijedno druženje ne može proći bez bjesomučnog "okretanja rundi" i nijedna fešta bez zavidne količine alkohola u pričuvi, sve više ne može proći ni jedan dan. Neprekidnim pijenjem alkohola kod osobe se polako, ali sigurno razvija ovisnost, kod mladih još i brže. Alkoholizam ima svoje uzroke duboko u čovjekovoj nutrini, u njegovoj prošlosti i više ili manje prešutnom nezadovoljstvu životom te razarajuće posljedice na intimni, obiteljski i profesionalni život, uz popratne financijske poteškoće. O zdravstvenim poteškoćama da i ne pričam, počevši od oštećenja probavnog i krvožilnog sustava preko pojave čitavog niza karcinoma pa sve do psihičkih poremećaja.

“Alkohol je photoshop stvarnom životu", pokušaj je to duhovitosti koji sam negdje pročitala, pa mi se učinio prigodnim da njime zaključim posljednji ovogodišnji tekst, baš na Silvestrovo, kao domaća zadaća za razmišljanje uoči nove godine. Istina, alkohol nakratko možda i uljepša stvarnost. Ali zašto se ne bismo potrudili trajno ju uljepšati - kvalitetnim promjenama u svom životu - čijem efektu ne može parirati sadržaj nijedne boce?