Blagdani su opet tu, s time da nekih, nažalost, više nema među nama, a drugi su, spletom životnih okolnosti, promijenili mjesto boravka i daleko su, ali u mislima uvijek s nama. Volim tu atmosferu blještavila, pjesme koje me vraćaju u djetinjstvo, filmove koje gledam stoti put ispočetka i nisu mi dosadili... Ipak, sve češće se uhvatim u razmišljanju o tome kako smisao Božića i svega što ide uz njega nije kao što je nekada bio. Sjetna sam zbog toga, nije samo nostalgija u pitanju.

Pitali su me nedavno da komentiram žalostan događaj kada su pronašli mrtve starije ljude za koje ni najbliži susjedi nisu spazili da ih nekoliko dana nema, da se ne javljaju, da ih nitko nije vodio. Pitaju me kako je to moguće, a u mjesecu smo u godini kada nas bombardiraju porukama o obitelji, suosjećanju, mislima na druge, oćenito o duhu zajedništva i brige za bližnjega. Nažalost, ali već dugo se primjećuje da ljudi sve manje imaju vjere jedni u druge, sve se manje oslanjaju jedni na druge, sve manje mare za drugoga. Mnogi se osamljuju, miču od gomile, nadajući se da je u privatnom kutku sve bolje i sigurnije. Najiskrenije, slušajući ili čitajući vijesti svaki dan, i sama se osjećam loše, kao da se ništa dobro ne može dogoditi, samo neprekinut niz tragedija, smrti, nesretnih slučajeva, ubojstava, samoubojstava...

Paradoksalno, s druge strane sve bliješti, uvjeravaju nas "da je sve u prosincu baš kako treba". Idilično. Ljudi se često povjeravaju psihijatrima, u takvim razgovorima često stječem isti dojam - mnogi su ljudi nepokolebljivi u tužnoj misli da današnji svijet nije po mjeri dobrog čovjeka ili čovjeka koji je odgajan u duhu svega onog što je smisao Božića, bez obzira na to bili vjernici, agnostici ili ateisti. Bit je okupljanje obitelji, suosjećanje za svoje i nepoznate, spoznaja da postoji mnogo ljudi koji žive lošije nego ja, da im je svaki dan borba za golu egzistenciju, za zdravlje, za sigurnost, za ono što je temelj svih nas - dostojanstvo. Ne volim da me preplavljuje pesimizam, općenito nastojim uvijek pronaći nešto dobro i u lošem, iako je to teško, ali ću se složiti sa stavom da je dobro postalo jeftinom robom, ne cijeni ga se dovoljno i često je sinonim za slabost. Je li to onda i razlog tome da su ljudi sve apatičniji, gube vjeru jedni u druge, osjećaju se loše, usamljeno, obeshrabreno, pa i u skladu s tim sve više utjehu traže u svoja četiri zida.

Samoća je razarajuća, često uništava jače i od same bolesti, potiče često ljude i na loše, tragične odluke. Treba li nam u blagdansko vrijeme osjećaj osobne dobrote ako sudjelujemo u nekim akcijama humanitarnog karaktera pa da se sami zavaramo kako će nas to iskupiti za ostatak godine? Zapravo bismo trebali činiti dobro stalno, pri čemu to ne moraju biti velike geste, nego se računaju čak i mali znakovi pažnje, znate - obična ljudska dobrota. Samoj sebi, pa onda i vama kroz ovu kolumnu namećem pitanje: Koliko smo zapravo lažni ako smatramo da je božićno vrijeme jedino kada treba biti "bolji" i prema sebi i prema drugima? Je li to jedino vrijeme kada darivanjem slabih i siromašnih sebi uzimamo pravo osjećati se boljima nego što smo to inače?

Danas ljudi žive teško, mnogi dobri, pošteni ljudi žive na rubu i egzistencije i minimuma ljudskoga dostojanstva. S druge su strane oni koji nikada nisu dali svoj prilog zajednici, ali debelo koriste njezine blagodati. Ljudi su često i s pravom obeshrabreni jer su, nakon brojnih loših iskustava, osvijestili da im rad, trud, poštenje često nisu bili dovoljni da osiguraju sebi i obitelji život dostojan čovjeka. Posebno me pogađa kada vidim starije ljude na rubu siromaštva, koji u poznim godinama ne mogu sebi priuštiti osnovne stvari, ovise o djeci, o društvu koje ih često stavlja na marginu ili prepušta humanitarnim akcijama. Slično je i s djecom. U božićno smo vrijeme uglavnom usmjereni na jedne i druge, ne razmišljajući kako su zapravo djeca jednako bitna, zapravo najvažnija, kroz cijelu godinu. Djeca jer su zalog za budućnost, a stariji jer su nam omogućili da mi, odrasli, možemo danas biti svoji ljudi. Dužni smo stoga brinuti se cijele godine i o djeci i o starijima. Kada vidim liste čekanja za domove, cijene smještaja, dvojbenu kvalitetu usluge u mnogima od njih, ili cijenu osnovnih životnih namirnica i režija, pitam se kako ljudi s malim mirovinama (a takva je većina) uspijevaju preživjeti mjesec. Ali žive. I odvajaju i za unuke i za djecu, jer su naučili štedjeti na sebi. No, ono što je najvažnije, a bome i poučno, ne štede na osjećajima prema bližnjima. Naučimo od njih što je doista blagdanski duh, što je istinska ljubav prema bližnjima. Ne, to nije manijakalno jurcanje po trgovačkim centrima u potrazi za preskupim darovima! Znam da će većina pomisliti kako sam prestroga kada ističem tu pretjeranu komercijalizaciju Božića (i drugih blagdana), ali jednostavno se ne mogu oteti dojmu da je sve materijalizirano. Zar se božićni duh doista mjeri ukupnom potrošnjom koja će i ove godine, ne sumnjam, obarati rekorde.

Ipak, zapamtite, nikakav skupi pametni telefon ili komad odjeće, zimovanje ili putovanje ne mogu nadoknaditi onaj osjećaj bliskosti za obiteljskim stolom uz koji su svi radosni, a djeca počinju stvarati sjećanja koja će im jednom biti dragocjenija od gadgeta koji je završio na smetištu. Nađite za tim stolom mjesto i za nekog usamljenog ili ga bar, poštujući njegovo pravo na osamu, razveselite tanjurićem svojih kolača. Okrenimo se oko sebe, pozdravimo susjede, pitajmo starije trebaju li što, nazovimo svoje bližnje i zapostavljene prijatelje... Potrudimo se biti bolji i prema sebi i prema ljudima oko sebe, to je pravi duh Božića!