U razdoblju između dva svjetska rata na prostoru od današnje Stepinčeve ulice na zapadu do Trpimirove ulice na istoku te Europske avenije na sjeveru i Vukovarske ulice na jugu izgrađen je niz od pet blokova kuća među kojima je formirano pet poprečnih ulica, od sjevera prema jugu. Do danas je on ostao pojam rezidencijalnog stanovanja u Osijeku.

Korijeni su tog urbanističkog sklada još u samom početku 20. stoljeća, kada je na temelju Gradjevnog reda za gradove Osiek, Varaždin i Zemun u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji nastalo nekoliko regulatornih osnova za urbanizaciju grada na prostoru kojim je prethodnih stoljeća upravljala vojska i na kojemu nije bila dopuštena gradnja civilnih zgrada. Na temelju toga građevnoga reda, Osijek je 1912. godine dobio sjajnu viziju svoje urbanističke budućnosti u Štatutu o regulaciji grada i izvedbi gradjevina u Slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku. Tim je statutom određen način gradnje svake novogradnje i parcelacije novih gradilišta, kao i preinaka zgrada, koje su se nadalje trebale izvoditi samo prema građevnim smjerovima zacrtanima u priloženoj regulatornoj osnovi. Tim je planom određena širina i način gradnje svake pojedine ulice i trga, koji su se planirali izvesti još u doba secesije. Za taj je dio grada bila predviđena izgradnja uglavnom jednokatnih kuća.

Gradnja je tih blokova počela još u razdoblju secesije, prije početka Prvog svjetskog rata, a nakon završetka rata i propasti Austro-Ugarske Monarhije nastavljena je uz određene promjene. Tako je, među ostalima, nastala i vrlo široka Zagrebačka ulica, koja je na potezu od Europske avenije do Vukovarske ulice izgrađena samostojećim jednokatnim vilama s predvrtovima. Na samim uglovima tog poteza sagrađene su poluugrađene kuće, prema Vukovarskoj jednokatnice, a prema Europskoj aveniji, konkretno, Perivoju kneza Branimira i Ulici kralja Zvonimira, poluugrađene dvokatnice, kako je još secesijska regulatorna osnova grada predviđala. Zapadna se strana ulice sastoji od pet samostojećih zgrada, od kojih je jedna Šegrtski dom, jedna stambena dvodomka, jedna poluugrađena stambena katnica te tri samostojeće jednokatne vile, od kojih ćemo danas istaknuti srednju.

Vila Handler - danas u njoj žive braća Siber, Mladen i Drago, s obiteljima

GRGUR MARKO IVANKOVIĆ

Srednja je jednokatna vila sagrađena 1932. za osječkog privatnog činovnika, a poslije trgovačkog zastupnika Oskara Handlera i njegovu suprugu Irenu. Handlerovi su građevinsku dozvolu za gradnju jednokatne vile dobili 1931. godine, a uporabna im je dozvola za izgrađenu kuću izdana sljedeće, 1932. godine. Vila Handler sagrađena je prema nacrtima osječke građevinske tvrtke Dlouhy & Fulla, čiji su vlasnici bili graditelj Franjo Dlouhy i njegov poslovni partner i šogor Albert Fulla. Glavni se ulaz u kuću nalazi na lijevoj strani vile, a pomoćni ulazi na bočnoj i stražnjoj strani. Prema ulici na prvom katu kuća je rastvorena vežom i balkonom koji se proteže dijelom uličnog pročelja. Ispod cijele se kuće proteže podrum, u kojemu su bili smješteni praonica rublja, stan kućepazitelja, drvarnica i ostava za zalihe živežnih namirnica. Krov je četverostrani, u skladu s gotovo kvadratnim tlocrtom kuće. Središnja je prostorija vile Handler blagovaonica, orijentirana prema jugu s pogledom na bočni vrt, iz koje na kat vodi prekrasno izvedeno drveno stubište. Danas su suvlasnici vile Handler dvojica braće Siber sa svojim obiteljima. U jednom dijelu vile stanuje obitelj gimnazijskog profesora Drage Sibera, a u drugom dijelu obitelj stomatologa, dr. Mladena Sibera i dr. Dušice Siber. Podrum vile Handler više ne služi izvornoj namjeni jer je odavno preuređen u poznatu osječku stomatološku ordinaciju, koju vodi sin Siberovih, a Dušica i Mladen se sa snahom Ivanom, magistrom farmacije, bave proizvodnjom vrhunskih vina i pjenušca od pomno biranih vrsta grožđa uzgojenog u velikom vinogradu, u erdutskom vinogorju, koje se prostire na južnim padinama Daljske planine u meandru Dunava.