Mirta, zlato i tamjan. Bili su to darovi Baltazara, Melkiora i Gašpara, sveta tri kralja koja su se iz dalekih krajeva došla pokloniti novorođenom Isusu slijedeći betlehemsku zvijezdu repaticu. Upravo se taj biblijski moment nerijetko navodi kao povod današnjem božićnom darivanju, koje je uzelo maha u cijelom svijetu, pa tako i kod nas.

No je li zaista tako? Povijesni izvori otkrivaju da je tradicija prosinačkog darivanja postojala mnogo prije osnutka kršćanstva, s korijenima u Saturnalijama, svetkovini starih Rimljana koja se održavala između 17. i 23. prosinca, nakon što bi završili svi poljodjelski radovi na zemlji. Bila je to rimska svečanost u čast Saturna, boga poljoprivrede, u znak zahvalnosti na dobrom urodu kojim ih je obdario. Prinosili bi se ritualni darovi u Saturnovu hramu, održavale gozbe i pijanke, a Rimljani nisu međusobno razmjenjivali skupocjene darove, što bi bilo u suprotnosti s duhom svetkovine, nego skromne sitnice, osobito glinene figurice, voštane svijeće i zezalice koje su trebale nasmijati ili užasnuti sve prisutne. Prema tadašnjem bontonu, što je dar bio skromniji, to je prijateljska veza darodavca i daroprimca bila jača.

Preobraćenje rimskog cara Konstantina na kršćanstvo označilo je početak kraja poganskih slavlja u Rimskom Carstvu, no tadašnji vjerski vođe nisu mogli tek tako iskorijeniti popularne Saturnalije, što bi izazvalo revolt stanovništva. Tako se stara poganska tradicija darivanja prenijela i u nove kršćanske običaje, koji su se zadržali sve do danas. Od 4. stoljeća pridonosi tomu i utjecaj svetog Nikole, biskupa iz Mire, uz čiji se život vežu brojne legende, a bio je poznat po svojoj dobroti i velikodušnosti. Kad su ga počeli štovati kao sveca, postao je šire poznat kao sveti Nikola, čiji se blagdan, 6. prosinca, osobito slavi u europskim zemljama. U Nizozemskoj poznat kao Sinterklaas, u Mađarskoj kao Mikulás, a u Njemačkoj kao Nikolaus, igrao je važnu ulogu u europskom blagdanskom folkloru, kao omiljeni svetac, koji djeci donosi darove u očišćene čizmice.

No tek u 20. stoljeću, i to u Sjedinjenim Američkim Državama, fenomen Božića i sumanutog blagdanskog konzumerizma dosežu svoj vrhunac. Procvat američkog sna i ekonomski prosperitet nakon Drugog svjetskog rata potaknuli su cijelu blagdansku industriju. Premda kršćanske vrijednosti koje stoje iza blagdana Božića nisu zaboravljene, među potrošačima je sve više dominirao materijalni aspekt, poput bogatog ukrašavanja domova, kupnje darova i pripreme svečanih jela. Lik Djeda Mraza dobar je primjer nečega što ima i svjetovni i vjerski značaj. Inspiriran je spomenutim europskim svecem Nikolom, a svima nam poznat proizvođač popularnog bezalkoholnog pića svojim ga je reklamnim kampanjama lansirao u medijske visine, što je, dakako, kapitalizirao i cijeli maloprodajni sektor, pa je tako diljem svijeta Djed Mraz ostao sinonim za onoga koji donosi darove pod božićno drvce, i djeci i odraslima. (Premda su ga s vremenom preimenovali u Djeda Božićnjaka, meni će on zauvijek ostati Djed Mraz, kako smo ga zvali u ušuškanim danima mojega djetinjstva.)

Kakvo je stanje danas, u 21. stoljeću? Dovoljno je reći da su hrvatski potrošači uoči prošloga Božića trgovcima ostavili više od tri milijarde eura, što je više nego svih prethodnih godina. A krajem svibnja ove godine ukupna je svota "minusa" građana na tekućim računima iznosila čak 801,4 milijuna eura! Tu i tamo čujemo još poneku sjetnu priču naših starih kako su nekada djeca za Božić dobivala samo jednu naranču i nekoliko oraha, no danas se kupuju darovi sebi, kupuju se darovi drugima; kupuje se u prodavaonicama, kupuje se preko interneta; kupuje se sve, od igračaka, odjeće, obuće i modnih dodataka, preko elektronike i kozmetike, pa sve do božićnih dekoracija, blagdanskih pića i prehrambenih artikala. Tu su i zimska putovanja, od adventskih do odlazaka na skijanje nakon blagdana. Izvrsno ako si sve to možeš priuštiti a da i ne trepneš, ali netko mora reći i ovo: kupuje se (i putuje) daleko iznad mogućnosti, pa mnogim potrošačima ostaje gorak okus zaduženosti jednom kad iščezne sveprisutna čarolija. Ne bi li čarolija, pitam se, trebala biti upravo u spokoju, u onom neprocjenjivom osjećaju kad znaš da nisi u financijskoj gabuli, da nikome ništa ne duguješ te da se ti i tvoja obitelj idućeg mjeseca nećete morati moliti da osvojite eurojackpot?

Potrošači, kome se dokazujete? Tko to mora vidjeti da imate više i bolje od onoga što uistinu imate? Tko je vrijedan vašega zaduživanja? Zašto mislite da ćete tek cijenom dara pokazati svoju ljubav, ako je ta cijena očito previsoka za vaše mogućnosti? Zašto bi količina poklona bila pokazatelj vaše privrženosti? Zašto biste si poklonili skijanje u Francuskoj ako će vam to ostaviti posljedice na cjelogodišnji kućni budžet? Zašto nisu dovoljno dobre kuglice koje su lani blistale na vašem božićnom drvcu? Zašto vam okućnica mora biti okićenija od okućnice prvoga susjeda? Zašto haljina za božićni domjenak u firmi mora imati dizajnerski potpis? Zašto bi božićna trpeza morala biti pretrpana svim tim pečenjima, francuskim salatama i kolačima u količini da ćete morati u smeće bacati višak? Kojeg to člana obitelji, gosta, kolegu ili anonimusa s društvenih mreža koji će vidjeti vaše fotografije sa skijanja, pobogu, pokušavate impresionirati, ako nemate stvarne mogućnosti za to?

“Trošim prvenstveno zbog sebe i svoje ugode", svisoka će odgovoriti oni najokorjeliji u zaduživanju. Ali svi znamo da u minusu na računu nema ništa ugodno, kao ni u srcu, kojemu trebaju opipljive stvari da bi voljelo i bilo voljeno. Darivajte i sebe, i svoj dom, i druge ovoga Božića, dapače, čarobno je to i prelijepo, ali pazite da u celofane ne umotate i svoj mir za kojim ćete žaliti kad vas u siječnju otrijezni izvadak iz banke s popisom prosinačkih nepromišljenosti.