Isus u evanđeljima redovito sebe naziva Sinom Čovječjim. U Danijelovoj knjizi to bi ime označavalo Mesiju. Međutim, zašto od svih mesijanskih naziva Isus redovito uzima baš taj naziv? Čini se da je Isus time htio označiti svoju posebnost. Naime, on za sebe jasno kaže da je Sin Božji, ali u isto vrijeme bilo je očito da je on pravi čovjek. Kršćani vjeruju da je Isus pravi Božji Sin, koji u jednoj osobnosti zadržava svoju božansku narav, ali ima i pravu ljudsku narav, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Tako Katekizam kaže da je Sin Božji jedna osoba koja ima dvije naravi, božansku i ljudsku. Zato je on Bogočovjek, a njegova majka Bogorodica.

Bilo je u Crkvi heretika, onih koji jednostavno nisu mogli prihvatiti da bi se Sin Božji tako “uprljao” da postane pravim čovjekom. Tako su jedni naučavali da Krist nije Bog, nego samo najuzvišeniji čovjek, drugi su naučavali da su Sin Božji na nebu i čovjek Isus iz Nazareta dvije različite osobe. Konačno, treći su mislili da je u Isusu Kristu jedna osoba i jedna narav, tako da se Kristovo čovještvo utopilo u božanstvu kao kap ulja u moru. Sve samo ne Bogočovjek.

Crkva, naprotiv, i danas naučava ono što stoji u Ivanovu evanđelju, da je Riječ, to jest Sin Božji, postala Tijelom, pri čemu za “tijelo” u grčkom originalu stoji riječ “sarks”, koja označava tijelo od krvi i mesa. Upravo je to ljepota kršćanske vjere: Bogu je stalo do čovjeka do te mjere da je Sin Božji stvarno postao čovjekom, da je pravi Sin Božji kao pravi čovjek za nas umro na križu, upravo prema njegovim riječima da nema veće ljubavi od one da se dade život svoj za svoje prijatelje. Prema tome, pitanje kakva je Isusova narav i njegova osobnost nije tek neka teološka začkoljica, predmet teoloških rasprava i umovanja. Kršćanska vjera da Sin Božji, kao božanska Osoba, uza svoju božansku ima i pravu ljudsku narav pokazuje svu ljepotu i nadspoznatljivost Božje ljubavi prema čovjeku. Isus je Sin Čovječji, naš Otkupitelj, naš brat, onaj po kojemu postajemo djeca Božja. On je u svome tijelu – jer je Bog i čovjek – pomirio čovjeka s Bogom, spustio nebo na zemlju. Tu radost i nadu izražava Ivan Apostol, koji piše: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.” To kršćane ispunja dubokom radošću. Prekrasno je živjeti u takvoj nadi.