Djeca su najčešće tema mojih kolumni, što proizlazi iz same prirode mog posla. Ipak, danas neću o klincima. Sigurno znate onu misao iz Malog princa o tome kako su svi odrasli nekad bili djeca, ali samo se nekolicina toga sjeća. Na tragu te mudrosti razmišljam obrnuto, jesmo li doista svjesni mi, odrasli, toga da ćemo jednom, bar većina, biti starci. Naime, ne poklanjamo dovoljno pozornosti starima, često ih podcjenjujemo, ignoriramo, pa čak i odričemo nekih prava. Osobno me ljuti kad čujem "nisu ga operirali jer je u kritičnim godinama", "nema ga potrebe samo još više oslabiti".

Ne sjećam se da sam, otkad sam odlučila biti liječnicom, ikada negdje pročitala da ljudi u nekom razdoblju života više nemaju pravo na što duži i kvalitetniji život. Sve češće čujem u razgovoru s roditeljima mojih pacijenata ili iz krugova u kojima se krećem da su im odbili roditelje ili ih vratili kući iz bolnice jer je "besmisleno bilo što uraditi". Život nikada nije besmislen, jednostavno se uz riječ život ne bi nikada trebala pojaviti ova koja upozorava na ništavnost svega što nas čini ljudskim bićima.

Posvuda se uvode neka nova ograničenja prema kojima bi se, valjda, ljudi danas trebali ravnati. Čitam, recimo, da kandidatkinje na izboru za Miss više ne moraju biti mlađe od 28 godina, smiju biti udane, imati i djecu i biti trudne. Razmišljam, znači li to da je dosad žena iznad 28, udana ili razvedena, majka, automatski ružna, neprivlačna, neatraktivna. Tko uopće smišlja brojeve kojima se nešto i nekome nešto dopušta ili uskraćuje. Podsjeća me to na onaj diktatorski ideal 90-60-90. Čiji je to ideal ljepote i znači li da sve žene koje s manje ili više centimetara odstupaju od tog ideala nisu dovoljno dobre?!

Zato ističem i taj suludi stav da ako ste starije životne dobi, više ni za liječenje, ni za zaljubljivanje, ni za druženje, ni za sportske aktivnosti... Kako to ako težimo produživanju života, pa generacije znanstvenika traže "eliksire", zašto onda najstarijima oduzimamo prava koja im pripadaju. Godinama su se odricali da bi jednog dana imali pravo reći da žele i liječenje, i operaciju, i rehabilitaciju, i oporavak, da žele sudjelovati u nekim novim istraživanjima koja bi im mogla pomoći da im život bude kvalitetniji, žele biti uz svoju djecu, gledati uspjehe svojih unuka i praunuka, uživati u godinama kada više ne moraju raditi, žele dostojanstvo vlastita izbora.

Odavno sam skrb o djeci opisala kao "blago rečeno nedovoljno razvijenu", a kada je o starijima i starima riječ, često se zapitam imamo li mi još humanosti u sebi, želimo li doista pokazati koliko smo zahvalni osobama koje su ili naši ili nečiji roditelji, ili bake i djedovi, prabake i pradjedovi, stari dobri susjedi, znanci, naši nekadašnji učitelji, mentori, uzori... Tko je povukao tu crtu i rekao da se "ne trebaju trošiti resursi na nekoga tko ionako nema još puno vremena? Zar je uistinu postalo posve prihvatljivo da otpisujemo ljude koji "igraju produžetke", kako je jednom slikovito rekao moj dragi pacijent dok sam radila na odrasloj psihijatriji. Nesvjesno poričemo da je to nečiji roditelj, nečiji suprug ili supruga, baka ili djed, dragi prijatelj od djetinjstva, netko zbog čijeg će odlaska netko dugo tugovati. Ne ostavljaju svi ljudi iste tragove u nama, ali naši roditelji, koji postaju sve slabiji i nemoćniji, jednako kao i drugi dragi ljudi iz naših životnih faza sazrijevanja i odrastanja, koji su utkali dijelove sebe i nas, kada ih gubimo, istovremeno s njima odlazi i dio nas. Često to osvijestimo znatno kasnije, kada se sve oko nas smiri, a bol i tuga nas ne napuštaju. Obično se tješimo da smo do kraja dali sve od sebe, sve ono što smo mogli i što nam je bilo na raspolaganju. Odavno smo svi usmjereni na palijativnu skrb, koja je u nas, realno, slabo u praksi zaživjela, gerijatrijske struke često su vidljive na papiru, u praksi, nažalost, kao da ih nema.

Postoji danas, primjerice, gerijatrijska onkologija usmjerena na starije ljude koji također maju pravo na dostojanstvo u svojoj bolesti, na svu dijagnostiku, liječenje, borbu za život. Ima li itko od nas pravo nekome uskratiti mogućnost da se bori? Neki su uspjeli i izborili pobjede iako su im svi prognozirali poraz. Uloga nas, liječnika, nije da odmažemo, naša je uloga da pomažemo, da ne štetimo, a to znači da ako se čovjek želi liječiti i traži pomoć, bez obzira na dob i stav da je "možda prestar", nemamo pravo gasiti mu borbeni duh. Medicina nije brojčano određena, u medicini su čuda moguća i potvrđena, ali i za čudo se treba potruditi. Odustajamo li od naših starih, odustajemo i od sebe, od dijelova koji su nam oni dali i pomogli nam da budemo ono što jesmo. Možemo i moramo biti uz njih i na njihovoj strani i kada su u zlatnoj dobi. Zato doista ne prihvaćam kao liječnik ni kao čovjek stav da nekome ne treba davati nadu jer je "star". Zapamtite, netko je, duhom star već u dvadesetima, a osobno sam upoznala ljude u devedesetima čiji je životni optimizam nevjerojatan, da bi se mnogi puno mlađi postidjeli.

Dakle, društvo je uistinu civilizirano tek onda kada je razvilo odličnu skrb i o djeci i o starim ljudima. Na kojoj smo mi civilizacijskoj razini, sami zaključite.