Na jednom skupu nedavno je spomenut zanimljiv pojam - estetika ili ljepota duše, u odnosu prema estetici ili ljepoti vanjštine i dojma drugih o nama općenito.

Razlog je sveprisutna potreba da si objasnimo što nam se dogodilo pa da sve više i češće bježimo u samoću plašeći se ljudi oko sebe. Nisam sigurna koliko smo danas sretniji jer nam je omogućeno da utjehu i smisao života sve više tražimo u nekim zajednicama, pokretima, postu, odricanju, meditaciji, volonterskom radu, čemu god... s ciljem da sebi osvijestimo jesmo li ili nismo dobri i možemo li kroz takav pristup u sebi popraviti nešto što nam narušava mir, unutarnju ljepotu.

Duševni je mir nešto čemu danas više-manje svi težimo, ili je možda prikladniji izraz unutarnji mir. No svaki se dan dogodi da ga netko ili nešto naruši, zbog čega smo skloni čak i na neke bezazlene situacije ili pred nezlonamjernim ljudima eksplodirati i raspasti se. Bar jednom smo se svi našli u sličnoj situaciji, ovdje se namjerno pretvaram da smo svi krvavi ispod kože, iako sam se davno uvjerila da je nečija puno deblja.

Nevjerojatno je, zapravo, koliko ljudi pate u svojoj tišini, plašeći se priznati da im je teško. Mislim da je izolacija i bijeg u samoću jedan od glavnih razloga zbog kojih sve više ljudi ima potrebu za stručnjakom za mentalno zdravlje. Ni djeca nam nisu u boljoj situaciji, već sam puno puta istaknula taj proces u kojemu se današnja djeca sve češće odlučuju "biti sama" u strahu da ju povrijede ili ponize drugi ili da se neće uklopiti. Sama nisam nikada prihvaćala ideju da smo svi zapravo puzzle koji se makar na silu mora uklopiti u sliku savršenstva ili ideala kojemu teži većina, zaobilazeći one neravnine ili teško uklopiva mjesta u koja su se uglavnom gurali "buntovni pokretači nekih novih promjena". Nedostaju mi klinci koji teže nečemu drukčijem, ili ih, jednostavno, nema dovoljno vidljivih. Opterećeni smo negativom, crnom kronikom, senzacionalističkim vijestima koje donose prizvuk katastrofe ili opisuju nečiju tragediju često na bezobziran način. Olako prelazimo preko nečije dobrote, riječi hvala ili pogleda kojima nam pokazuju da su zahvalni na nečemu dobrom, lako zaboravimo dobre stvari i dobre ljude, nismo impresionirani kada je netko pristojan i lijepo odgojen ili ima dobre manire. "Idu mi na živce takvi", izjavila je jedna moja prijateljica. Pristojnost ispadne glupa, precijenjena.

Zbunjeni, zato danas ljudi radije traže smisao u svemu drugome osim u sebi i ljudima u svom okruženju. Teško je gledati ljude koji su teško bolesni, pa oni u tišini svog doma nose samo sve svoje terete, djecu s teškim bolestima i njihove roditelje za koje je svaki novi dan nova borba i nova strepnja, siromašne ljude koji životare umjesto da žive, psihički bolesne ljude koje je društvo dan po dan, uključujući često i obitelj i prijatelje, jednostavno udaljilo od sebe. Stalno se pravdamo da živimo stresno, da nam je vrijeme novac i da je svaka minuta važna, međutim na kraju dana, kada zastanemo, pitanje je samo je li u nama naš mir ili se javlja nemir. Čovjek koji je dobar prema sebi i dobar prema drugima nekada je bio vrijedan divljenja, danas se čini kako takvi ljudi češće nailaze na prijezir i smatra ih se slabićima ili gubitnicima.

Ne čudi onda što i djeca misle kako se "više isplati biti agresivan nego miran". Možda i nisu daleko od istine u današnjem svijetu u kojemu se svaki dan dobrim ljudima događaju ružne stvari. Loši nekako puno bolje prođu u ovom ludom vremenu, ali iz mog iskustva rada s ljudima znam da i ovi loši, kada ih zatekne neka teška životna situacija, imaju potrebu tražiti mir i nečiju dobrotu jer ne znaju kako se nositi s onim što sad, eto, njih pritišće. U materijalno usmjerenom svijetu kakav je današnji kao da postoji određena kontradikcija - s jedne smo strane silno usmjereni na savršenstvo izgleda, doma, obiteljskog dojma, posla koji radimo, odnosa s ljudima koji su nam bliski, a s druge u stalnoj potrazi za nečim što će nam dati mir u tom "nemirnom savršenstvu" koje nam ne može osigurati da se osjećamo zadovoljno, ispunjeno, smireno, duševno obogaćeno. Dakle, možda je ključno krenuti od sebe, pokušati sebi istinski iskreno osvijestiti što zapravo želimo u životu, jesmo li na putu koji je naš ili smo ga utabali zbog želja nekih drugih ljudi, jesmo li svjesni da ne živimo zbog drugih nego zbog sebe, koliko smo zapravo poprimili neke obrasce ponašanja. Jesmo li u svoj život privukli ljude koji umjesto da nam donesu taj duševni mir, uzburkavaju osjećaje, narušavaju unutarnju harmoniju, čine nas nesretnima i nezadovoljnima.

Možda je potrebno malo za puno, pa i promjena unutar sebe, da se posvetimo dragim ljudima koji nas trebaju, da se hranimo dobrim emocijama, umjesto skupim sitnicama, ili da jednostavno sebi damo pravo na odabir dobrih ljudi, dobrih stvari, dobrih i poticajnih gesta i prema sebi i drugima. Da kada vidimo da je nekome teško, ako i ne znamo pomoći, ne odmažemo. Traženje smisla života na mjestima gdje očekujemo da će nas potaknuti na promjene nije loše, ali pritom treba promijeniti sebe na način da nemate potrebu nekome učiniti loše, da nemate negativne misli, da ste spremni na popravak i iskupljenje ako ste nekome učinili nešto loše... E, onda ste možda shvatili bit života. Ljudskost. To je ono što treba vratiti među ljude.