Studeni je mjesec posvećen borbi protiv ovisnosti, no time bismo se trebali (morali) baviti cijele godine s obzirom na to da nema mjesta i zemlje u kojoj pošast zvana droga nije uzela maha.

Zabrinjava me stoga inertnost roditelja, ali i škola kada im se pruži prilika da kroz edukativne skupove čuju što je novo o toj temi, koje su nove vrste droge na tržištu, na koji način djeca dolaze do droge... Upravo sam se vratila s jedne takve izvrsno organizirane tribine održane u Dubrovniku. Zaključeno je ondje da djeca i mladi danas mogu, bez puno poteškoća, doći do bilo koje vrste psihoaktivne tvari a da pri tome roditelj nema pojma o tome. Jedna je mama na tribini istaknula problem nekih društvenih mreža i aplikacija gdje se djetetu pošalje zahtjev za prijateljstvom, ono ga prihvati i nakon toga kreće bombardiranje idejama što kupiti od tih tvari i na koji način doći do njih. Neke grupe su zatvorene, ali brojne druge nisu.

Pakao droge najbolje poznaju oni čija su djeca u njemu (a i oni s njima). Od početka konzumacije do aktivnog uključivanja u tretman prođe minimalno devet godina, posvema dovoljno da mladog čovjeka pretvori u ruševinu. Mnogi su roditelji u strahu čak i priznati da im se dijete drogira, boje se osude, skrivaju istinu, najčešće ne nailaze na razumijevanje okoline, ali isto tako zažmire na odlaske iz kuće, kašnjenja, krađu novca iz novčanika, otuđivanje zlatnine i slično. Tako to i krene, pomalo, na sitno...

Zastrašujuće je kada se mlada osoba, jednostavno, ne želi liječiti, pa još kaže kako ima "pravo drogirati se jer u tome uživa i tko smo mi (roditelji ili liječnici, nap. a.) da ih u tome ograničimo". Ljudi često imaju nerealna očekivanja od zdravstvenog i socijalnog sustava jer ne kreću od nepobitne činjenice da mi u sustavu ne možemo ništa ako pacijent nije sam motiviran da mu je bolje. Nemamo mi čarobni štapić da izmijenimo začas sve što se godinama nakupljalo i bilo loše. Da si ne lažemo (jer mnogi su u nas u tome vješti), droge ima posvuda, djeca i mladi pronalaze je bez problema, ali mnogi naivno vjeruju da će ovisnost pogoditi neke druge obitelji, ali njihovu nikako. Borba s ovisnošću člana obitelji je dugotrajna, razara obitelj, međuljudske odnose poput bračnog, udaljuje braću i sestre, bližu i dalju rodbinu, ljudi se često međusobno optužuju, prebacuju krivnju jedno na drugoga. Do tada dijete propada, gubi volju za životom, ne da mu se ništa... droga mu se čini jedinim izlazom.

Ne znam koliko puta sam rekla kako je vrijeme da se cijelo društvo probudi, nešto se mora promijeniti! I samoj mi je teško gledati to iz dana u dan, gotovo svaki dan neka tragedija pogodi neko dijete, obitelj, susjeda, znanca... U četiri se zida događaju mnoge ružne i teške stvari. Izvan tih zidova pretvaramo se da to nije dio nas i naših života. Otuđujemo se, a mene u posljednje vrijeme znaju kritizirati da sam i sama prepesimistična. Nisam, samo sam vrlo realna, jer godinama pratim djecu i sustav u koji dolaze. Bojim se da će ljudi iz sustava malo-pomalo otići jer shvaćaju da ne mogu baš puno toga promijeniti. Pojedinac ne može puno, a grupe ne žele. Interes djeteta je često nešto što više nitko ne zna detaljno objasniti, još manje je uloga roditelja definirana. Iskreno mi je žao i ljudi unutar sustava, entuzijasti na kraju izvuku deblji kraj, jer onaj tko (puno) radi, taj i griješi, neće pogriješiti onaj koji ne rade i zapravo ga nije briga. Zato brojni stručni ljudi odlaze, traže alternativu. Sustav je prekapacitiran, jer je sve više potrebite djece, a sve je više i roditelja koji se godinama ne brinu o svojoj djeci, a predugo im se omogućuju "popravni ispiti", koje rijetki uspiju položiti.

I tako u krug, zanemarena i zlostavljana djeca, sama često postaju rizični roditelji, a onda sljedeća generacija ponovno ima sličan obrazac ponašanja. Rizik za ovisnost je uglavnom disfunkcionalna obitelj, ali i društvo koje sve više utječe na otuđivanje čovjeka od čovjeka. U tom procesu koji traje godinama, samoća, bijeg u sebe, osjećaj beznađa i dosada najplodnije su tlo za ovisnost. "Težim nečemu da me ispuni, da me digne", kaže mi mladi ovisnik, zapitan o životu koji je, prema njemu, "tako besmislen i glup".

I tako, od dana do dana, od godine do godine, u našem društvu prebiremo iste priče i zaključke, rastužuju nas tragedije, šokiraju vijesti, svađamo se na društvenim mrežama oko politike, izbora u Americi, ratova, eura, nogometa, cijene kave u kafiću... a dotle nam djeca uživaju u serijama koje glorificiraju serijske ubojice, idealiziraju ih, dive im se... Djeca vide, upijaju i ravnaju se prema onome što im odrasli nude kao na pladnju: instantne uspjehe, lopove, ubojice, prevarante, dilere, nadobudne influencere koji stječu popularnost na vlastitom neznanju... Osvrnimo se oko sebe i poduzmimo nešto.