Na nekim teškim strojevima i na mjestima gdje se radi s nekim opasnim stvarima redovito stoji pisano upozorenje kako postupati, kojim redoslijedom uključivati određene sklopove, koju zaštitnu odjeću treba imati. Oni koji tamo rade, to dobro znaju, ali, ipak, upozorenje tamo jednostavno mora stajati. Možda ste i vi tako “dosadni” svojoj djeci, pa im svakoga dana iznova govorite kako se trebaju ponašati u školi, na ulici, u prometu.

Kao da i Bog računa s time da su ljudi zaboravljivi, nemarni, neoprezni, pa želi da im ono što je najvažnije bude stalno pred očima. U molitvi “Š’ma!” Bog govori da treba ljubiti njega, Boga, iznad svega. I završava: “Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce… Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!” Pobožni Židovi to doslovno shvaćaju, pa i danas kod molitve te riječi zapisane na malim svitcima stavljaju u kožnate tuljce i vežu na čelo i na podlakticu, jednako kao i na dovratnike svojih domova.

I Isus tu zapovijed navodi kao najvažniju: “Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!” I onda dodaje i drugu (također iz Staroga zavjeta): “Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” I zaključuje: “Nema druge zapovijedi veće od tih.”

To je temeljno. Voljeti Boga ne znači samo priznavati njegovo postojanje. Voljeti Boga znači vjerovati da nas je iz ljubavi stvorio, iz ljubavi po Kristu otkupio te da nam otvara svu vječnost. Zato, veli Biblija, ništa se ne može s time mjeriti i ništa – baš ništa! – čovjek ne bi trebao više cijeniti i voljeti od Boga, od kojega je sve i koji nam otvara vječnost. Nadalje, budući da bismo u vječnosti trebali biti s Bogom koji je ljubav, u nama ne bi trebalo biti nimalo zla, mržnje, zlobe, zavisti. Zbog toga trebamo voljeti svoje bližnje kao sebe same, jer je u nama Božji duh koji ima ljubavi za svakog čovjeka. Ta je zapovijed temeljna koju bismo – slikovito rečeno – trebali imati kao znak na ruci i zapis među očima. Da nikada ne smetnemo s uma. To je ljubav. Ono Božje u nama, ono po čemu smo već sada Bogu slični, po čemu pripadamo vječnosti. Što više tražiti?