Čini se da je situacija s djecom svakodnevno u eskalaciji, nema dana da neko dijete nije u fokusu javnosti. Nitko nije prorok u svom selu, ja najmanje, ali da netko od početka do kraja ponovno pročita mojih tristotinjak novinskih kolumni, u mnogima bi pronašao upozorenja na to gdje smo kao društvo pogriješili i objašnjenja zašto sada ubiremo gorke plodove. Moram priznati da teško pratim emisije koje se bave djecom, a u kojima često o tome razgovaraju oni koji se nikad nisu susreli s djetetom koje je bilo akterom neke teške situacije ili slučaja. Da jesu, možda bi im puno toga bilo jasnije.

Hajdemo redom. Brojne su ustanove za preodgoj i rehabilitaciju djece odavno potiho nestale. Prvo su se smanjivali kapaciteti za djecu s poremaćejima iz spektra autizma, onda je odjednom nestala Bedekovčina, kamo su išle djevojke sa smetnjama u ponašanju, nekidan čujem da više nema ni Doma Ivanec... Brojne su se udruge za rad s posebnim skupinama djece ugasile jer nisu imale adekvatnu financijsku ni stručnu podršku, kolege usko specijalizirani za rad s djecom otišli su baviti se odraslim pacijentima, brojni iz socijalnog sustava daju otkaze, sve je manje ljudi danas motivirano da bude učiteljima. Zašto? Zato što ljudi vide da glavom kroza zid ne ide, a ako ne odustajete, sami često postanete metom senzacionalističkih natpisa. Prvo, prisjetimo se samo silnih akcija kojima se na potpuno pogrešan način djeci dopustilo sve i svašta, da ni za što nisu odgovorna, sve pod krinkom “dječjih prava”, a da se pritom nije razmišljalo o tome narušava li se pravo roditelja na odgoj djeteta.

Nije ovdje cilj reći da je u drugo vrijeme Grga Čvarak bio cooler, a danas bi bio delinkvent iako je dijete u onom zdravom i poželjnom smislu. Na kraju pjesmice, prisjetimo se, Grga je pokazao da ima toplo i veliko srce. Danas se pak nečinjenjem i silnim pravilima, algoritmima, preventivnim programima, od kojih su rijetki zaživjeli u praksi, zapravo potiče brojnu djecu na to da od ranih dana preuzmu određene obrasce delinkvecije, usudim se reći, i psihopatije. Međutim, nisu djeca kriva, ničija, a onda kada se nešto loše dogodi, odrasli su skloni prebaciti odgovornost na dijete, a ne na sebe. O djeci bi svi raspravljali, držali predavanja, pisali knjige, ali rijetki bi obavljali posao koji s njom obavljaju ljudi iz sustava: policijskog, socijalnog, pravosudnog, medicinskog, obrazovnog. Prva sam svoj kćeri sugerirala da, kada bude birala specijalizaciju, ni slučajno ne bira onu povezanu s djecom, poučena osobnim iskustvom, gdje tek sada, nakon dva desetljeća, razumijem zašto smo jedna od najdeficitarnijih struka u Republici Hrvatskoj.

Je li zbog svega navedenog drama? Nije! Zatvaraju se ustanove, imamo odgojno-obrazovne sustave u kojima nitko ne može ništa osim stajati sa strane i bilježiti, a gura se nešto posve drugo. Kod nas uvijek prevladava mišljenje da će netko drugi riješiti probleme, da se nas to ne tiče, sve do trenutka dok to dijete s problemom ne bude naše. Tada su svi ogorčeni, viču na sav glas da je sustav katastrofalan, trom, neučinkovit, očajan, ne razmišljajući kako i u tom slučaju vrijedi ona: Koliko para, toliko muzike.

Promatram nove generacije i razmišljam postoji li uopće rješenje, i koliko god se trudim, ne nalazim dobar savjet što promijeniti da bi bilo ne bolje, nego bar podnošljivo. Je li moguće da će uskoro svako dijete imati dijagnozu, i je li to samo zbog interneta, lošeg roditeljstva, manjka odgojnih vještina, posljedica pandemije i slično?

Razumijem roditelje koji su često nezadovoljni, i sama sam takva jer mislim da može i treba biti bolje, ali potreban je ujedinjen stav o tome kako i kamo želimo usmjeriti našu djecu. Ne treba ju pustiti da se odgajaju sama, a da odrasli pasivni promatrači čekaju ishod. Djeca nisu eksperiment.