Dugo nisam plakao po vlakovima. Nekako na njih i zaboravim jer je o Hrvatskim željeznicama već sve napisano. Iako se čovjeku zbog medijskih plaćenih objava čini da vlakovi u Hrvatskoj imaju svijetlu sadašnjost i zvjezdanu budućnost, istinski putnici znaju da željeznica u Hrvata nije vilinska priča, već šaka jada kojom nas vladajući godinama gađaju u lice.

Što putnici žele

Slavonija je pružno od Zagreba udaljena nekoliko svjetlosnih godina, na nekad popularnoj relaciji voze derutni i prigradski motorni vlakovi preko Bjelovara, a putnici i dalje trpe guranje kofera po šljunku, presjedanje u prašnjave autobuse i milenijska kašnjenja. U HŽ-u nisu sposobni sastaviti normalan vozni red i uskladiti ga sa školama i radnim vremenom putnika, ali i s drugim vlakovima kako se ne bi dogodilo da se veza čeka pet sati na kolodvoru u kojem je zaključana čekaonica, a ključ je pojela vjeverica. Božić dolazi, snjegovi bijeli opet će vijati i putnici putovati, ali umjesto da se kvaliteta putovanja popravlja, ona se dramatično snizuje. I opet će me se kritizirati jer spominjem kako još uvijek nema vlaka Požega - Našice, sve je ostalo na pokušajima, iako sam možda prerano pohvalio neke županice koje na kraju u pitanju povezanosti slavonske Atene i grada na Dravi – nisu učine baš ništa vidljivog.

SLOBODAN KADIĆ

Često razgovaram sa željezničarima i kondukterima, hrabri su to i dobri ljudi, a uvijek ističu da se riba kvari od glave! Trude se koliko mogu, ali nevjerojatno je da se rijetko njih nešto pita, a o putnicima da i ne govorim. Zapravo, jeste li ikada čuli da je HŽ putnike pitao što zapravo žele, koje linije i vlakove? Bila je neka mala promjena voznog reda oko Zagreba, ali to je zapravo – to! Nitko ne govori da godinama ne voze vlakovi prema Srbiji i Bosni i Hercegovini (Sarajevo), iako je bilo inicijative. Sada se valjda ukida i jedini vlak koji Istru spaja s Europom, Zeleni vlak na liniji Ljubljana - Divača - Buzet - Pula. Samo čekam vijest da prestane voziti živopisni mađarski vlakić od Pečuha do Belog Manastira, pa da šlag na torti bude potpun. MAV – Mađarske željeznice održavaju tu relaciju iz kozmetičkih razloga jer je svima jasno da linija nije profitabilna. Pokatkad se provozam tom relacijom i uglavnom sam jedini putnik od Pečuha do Belog Manastira, a onda plavom motornom ragom nastavljam do Osijeka, gdje obično svratim do kirurgije da mi daju prigodnu terapiju za bol u kralježnici. Nakon putovanja istim vlakom do Zagreba, putnicima bi dobro došla i hospitalizacija, ali to vladajuće nije briga jer mnogi od njih, vjerovali ili ne, nikada nisu putovali vlakom. I zašto bi kad imaju svoje vozače i udobne automobile, to samo mi, obični smrtnici, lamentiramo o tračnicama i lošoj usluzi.

Nema ni za lijek

I ne daj Bože da dirnete u osinje gnijezdo, odmah se zovu redakcije, nerijetko i sami novinari, jer kod nas je sve moguće. Kod mene nije! Željeznicu kritiziram jer je volim i bit ću sretan kada o njoj napišem pohvalne sentencije, ako to ikad doživim! Pogledajte samo novi osječki kolodvor, ušminkan je, ja ne kažem, ali iz njega "štrči kosa nečešljana…", kao iz na kraj sela čađave mehane, koju je spjevao poznati mađarski pjesnik – Sándor Petofi. Noću je čekaonica prepuna sumnjivih likova, oko aparata za kavu putnik bez čarapa mota džoint, a od službenog osoblja – samo aveti prošlosti. Kartomat nije u funkciji, a bankomata nema ni za lijek. Najbliži je onaj Addiko banke na autobusnom kolodvoru, a svi koji imaju račune u drugim bankama, love Uber i bankomate po široj okolici, pa se nerijetko i sudaraju te intimiziraju, kao nekad uz pomoć Arenina Vrtuljka ljubavi.

Opet hvalim Mađarske željeznice, koje nisu najbolje, ali su sjajne. Iz njihovih čekaonica ne vire kose nečešljane, a kartomati savršeno rade. Činjenica je da bi sve njihove konduktere trebalo kolektivno poslati bar na Maltu ili u neko londonsko predgrađe da nauče pola posto engleskog jezika, ali dok imam ruke i noge – jezično se snalazim.

Nego, odoh ja, raspričao se, a IC vlak Mecsek iz Pečuha u Budimpeštu polazi s prvog perona! Jezušimarija!