Je li samoća zarazna ili, jednostavno, splet životnih okolnosti uvjeri čovjeka da je bolje nasamo nego u grupi - pitanje je koje me ovih dana zaokuplja pod utjecajem mnogih situacija kojima svakodnevno svjedočim i u poslu i općenito.

Razmišljam o mami i sinu koji su zbog njegove bolesti prisiljeni na neki se način povući u samoizolaciju i prepustiti se usamljenosti, jer svijet ne razumije ni njega, jer zbog bolesti nije sposoban razumijeti svijet oko sebe kako ga većina doživljava, ni nju, mamu, koja silno želi da se nešto promijeni nabolje. Nada se. Stalno teži tome i pita me: "Što biste vi da je ovo vaše dijete i da će uskoro navršiti 21 godinu?" Užasno teško i bolno pitanje, u kojemu se isprepleću i njezina snaga, i ranjivost, i slabost kao mame koja je prepuštena zajedno s djetetom svijetu tišine i odmaka od ljudi.

Jesu li danas okolnosti takve da čovjek, koji se koliko-toliko želi zaštititi, bježi od onog što mu je nekada ulijevalo sigurnost, a to je život u grupi, u društvu. Danas je taj fenomen grupe ili djelovanja u grupi često sinonim za loše - djeca u grupi se tuku, u grupi čine nasilje nad slabijim pojedincem, grupa se udruži da makne onog tko joj smeta, čak i odrasli, na poslu, ulici, u zgradi, ma bilo gdje... Fenomen grupe odavno je poznat, veća je snaga kada se udruže ispodprosječni u svakom smislu da smaknu ili razore prosjek ili iznadprosjek, onog što ometa rad te iste učmale grupe. Tako je i u djece, tako je i u svijetu odraslih.

Djeca to osjete, ako su po bilo čemu drukčija, znaju da ih grupa lako može pobijediti i maknuti. Znaju i odrasli. Znaju da jedna riječ protiv mnoštva istih ne znači ništa. Tako je i mama s početka moje priče umorna od toga da se ispričava što je njezino dijete drukčije, ne zna razumjeti osmijeh, ne zna shvatiti nečiju emociju, ljutnju, zlobu, zavist, grubost, ali u svom svijetu, u kojemu očito jedino zna opstajati, ponaša se jedinstveno. Tako da njegova mama dobro razumije kad je njezinu sinu hladno, da je žedan ili gladan, da je nekada grub, agresivan, impulzivan, ali majčina ljubav za to ima razumijevanja. Grupa ili grupe nemaju, često osuđuju, okreću glavu, miču se, ne žele biti dio te životne situacije. Umori se mama, previše je tu svega, puno ju je ljudi koji su na početku bili dio njezine obiteljske ili prijateljske grupe napustilo, otišli su, nisu razumjeli ili se nisu potrudili razumjeti. Pretvaraju se da ih se to ne tiče, ili predlažu mami da i ona povjeri svoje dijete na brigu drugome.

Zato me pita što bih ja, da je to moje dijete, kada napuni famoznu 21 godinu. Što onda, stane li život ili se i dalje ima čemu nadati. I ona i njezin sin. Ja nemam odgovor na tuđu neempatičnost, ali osjećam strepnju i ljutnju jer sam nemoćna da mijenjam svijet da bude takav da u njemu ona ima podršku i razumijevanje te pomoć i ljubav svoje okoline. Znam da nakon pregleda ponovno njih dvoje odlazi u svoju samoću, udaljeno od svih, ostavljeno sa svojim brigama, strahovima... Majčina ljubav ostaje golema, nepokolebljivo ostaje uz svog sina, njegov najčvršći oslonac, ali uplašena je zbog onog što slijedi.

Reći ću otvoreno, danas je grupa i udruživanje u grupe nešto čega se ljudi boje i pred čim uzmiču. Nestaje pravo na osobnost i pravo biti drukčiji, iskakanje iz tračnica često se skupao plaća, težnja za nečim pokušava se u korijenu srezati, emotivnost je zamijenjena sebičnošću, istina laži, koja, ako ju ponovi pet ljudi, odjednom postaje "nova istina". A čovjek koji svaki dan iznova prolazi svoju muku shvati da je bolje da ju nosi sam, jer vidi da danas imati teret znači biti "društvu nepoželjan". Nažalost, često to prepoznajem kod roditelja mojih pacijenata, posebno majki, koji cijeli život vode teške bitke i opetovano dižu revolucije da svom djetetu izbore pravo da postane vidljivo. Danas je i, recimo to tako, običnom čovjeku jako teško postati vidljivim i poštovanim među brojnim "novonormalnima" koji se često kriju iza "grupe" da "utišaju nečiji glas". Mame borci i tate junaci bore se za to da dijete i nakon što napuni 21 godinu može (jer treba!) ići u neke udruge, centre, škole...

Razumljivo, ponekad se umore, mahnu bijelom zastavom, na korak su do kapitulacije pred okrutnošću zajednice. Pitaju se koliko će još morati dokazivati da njihovo dijete ne vidi svijet na način na koji ga većina vidi i možda ne može naučiti ono što većina može, ali i dalje je vrijedan čovjek i zaslužuje ljudskost od drugih.

Imam zdravu djecu, no ne dopuštam si zbog toga okrenuti leđa onima koji ju nemaju. Nije to samo zbog posla kojim se bavim, tako sam odgojena. Zato se borim protiv vjetrenjača, zato pišem i govorim o problemima, posebice zbog toga što sam u poziciji da to mogu učiniti glasnije i vidljivije od nekih drugih. Obeza mi je upozoravati na nepravdu. Zato sam tužna kad mi neka mama kaže kako ju boli to što druga djeca ne prihvaćaju igru s njezinim djetetom, što ga druga djeca ne zovu na rođendane, što je svjesna da vjerojatno nikada neće imati svoju ženu ili muža, svoju djecu... Ona svaku noć prije nego što usni razmišlja o tome što će biti s njezinim djetetom jednom kada nje više ne bude na ovom okrutnom i dvoličnom svijetu. U svijetu gdje te u grupu ne primaju, a kao pojedinac nemaš šanse.

U tako iskvarenom svijetu onda razumijem usamljenike, ljude koji su isprva natjerani u samoću, a onda su s vremenom u njoj, zajedno sa isvojim "drukčijim djetetom", našli utjehu. Jer to njihovo dijete ima čisto srce. Zapravo, nekada me jedino pogled na ta čista srca sprječava da i sama ne pobjegnem u samoizolaciju.