Jesam li iznenađena time što su ljudi u Hrvatskoj prošle godine od lijekova najviše trošili antidepresive? Je li došlo vrijeme kada se sve pokušava riješiti dijagnozom ili lijekom, pitanje je na koje ne postoji jednostavan odgovor.

Činjenica je da su ljudi danas usamljeni. Čak i kada misle da nisu, jer su okruženi ljudima, često ih neka situacija u životu "otrijezni", pa shvate koliko je zapravo uzak "mali krug velikih ljudi" oko njih. Gotovo svakodnevno čujem "razočarana sam u ljude" ili "više ne vjerujem u ljude". Iako pokušavam kao liječnica racionalizirati takav stav, nekada mi se čini da ljudima ipak treba dati za pravo da budu razočarani u neke ljude, prijateljstva, rodbinu, pa i članove bliske obitelji. Danas je sve potrošno, kratko, instantno, pa da se ne lažemo - isto je i s odnosima s drugim ljudima. Često se osjeti taj strah od povjeravanja drugima jer ne želimo da naša intima postane javna, predmetnom kuloarskih dokoličara i njihovih tračeva. Ljudi se boje razgovora s drugima, teško se otvaraju i govore o sebi i svojim nedaćama, o teškim mislima, lošim emocijama, svakodnevnim frustracijama... Ne žele se ogoliti i pokazati da su ranjivi, da im životi nisu savršeni i da u njima ne vlada idila. U nekim se krugovima, naime, prihvaća samo savršenstvo, a diskvalificira bilo kakav znak slabosti.

Vidim i osjećam oko sebe mnoge ljude koji sve više teže samoći. Velik se broj njih oslanja na društvo psa ili mačke jer im se, kažu, oni jedini iskreno raduju, a neki, nažalost, upadaju u ralje ovisnosti, kojom pokušavaju zamagliti tešku i nekada neizdrživu rutinu, otužnu svakodnevicu, poraze, gubitke, razočaranje u do jučer drage ljude i za koje su mislili kako će uz njih biti do kraja života. Lakše se povući nego izložiti i biti opetovano povrijeđen. Kada imate iskustvo godina i brojnih situacija u kojima ste se oslanjali na pogrešne osobe, razumljivo je da se bojite novog podražaja i da strepite. Oprezni ste.

Međutim, zabrinjava me što se djeca već u školskoj dobi počinju osamljivati, bojeći se da ih netko ne ismije ili da ne ispadnu glupa, slaba, nedovoljno cool, možda i staromodna, pa i ona radije biraju samoću umjesto da s nekim podijele svoju priču. Moja generacija i one bliske mojoj kroz odrastanje smo sto puta čule onu o tome da dva magarca uvijek znaju više nego jedan. Danas je pak samoća odgovor na brojne naše frustracije, nerazumijevanje od nama dragih ljudi, pa se ne čudim što se umjesto razgovora s dragim ljudima danas poseže za antidepresivima, anksioliticima, lijekovima za san, jer s njima ste nekako u svojoj glavi sigurniji nego da netko vidi koliko ste pregaženi od života, od posla, djece, obveza. Danas ljudi pucaju po rubovima, lako se razbolijevaju, neki prerano dignu ruke od sebe, prođu tako nekako pokraj drugih, a ti se drugi poslije pitaju kako to da nisu vidjeli da im je teško. Možda neki i vide odmah, ali lakše im je pretvarati se da je sve u redu.

Promatram često nepoznate ljude, uvuku glavu u ramena, pognu se, šute, ne pozdravljaju se, nema više ni onih ugodnih razgovora sa susjedima, prodavačima na tržnici ili trgovini. Svatko žuri u svoj dom, kao da je on mjesto gdje svi problemi nestaju bez traga. Zavaravaju se misleći da je bijeg od ljudi riješenje za oslobađanje od onog kamena na prsima. Međutim, čovjek je socijalno biće, treba ljude oko sebe, no to podrazumijeva humanost i empatiju. Umjesto toga svi su tankih živaca, ljutiti, jedva čekaju da se na nekoga otresu... Vidim, primjerice, da mnogima ide na živce usporenost starijih ljudi kao da oni nikada neće biti u jeseni života. Sve je nametnuto prema načelu "meni i samo meni", zato potpuno razumijem svoje pacijente kad im je teško nositi se s agresijom društva oko nas. Oni filigranski satkani ljudi jednostavno ne znaju snaći se u takvom bezosjećajnom društvu u kojem se ne poštuju pravila i norme ponašanja u svakodnevici.

Dakle, kako bi tek bilo da nema lijekova za raspoloženje, za spavanje, za mir u nama, koji je većini danas tako prijeko potreban? Ljudi uglavnom traže mir, spokoj, traže da mogu disati “punim plućima”, da jednostavno mogu biti bar nekada sretni i zadovoljni svojim životom. Tko i što ih čini nesretnima? Okolina, nepravda, bezosjećajnost, siromaštvo, patnja, bolest, sve ono što čovjeka slama dan po dan... Upravo zbog toga, ako smo društvo koje preživljava na antidepresivima i anksioliticima, pitajmo se kako smo se razboljeli i je li lijek za to u nama i društvu u kojemu živimo. Međutim, društvo je odavno bolesno u nizu segmenata, liječenje nije pravodobno počelo, prevencija nije ni bilo... Kako sve to popraviti, e to je pitanje za Nobelovu.