Zdravo, Čile! Nakon Argentine i Urugvaja odlučio sam nekoliko dana provesti u Santiago de Chileu. Onako, malo da se prisjetim mlađih dana, kada sam obožavao putovati u Čile i upijati njegovu energiju. Proteklih sam godina obišao Punta Arenas na jugu te udaljene Uskršnje otoke. Ipak, kada bi me pitali koju bih zemlju Latinske Amerike preporučio za početak, to bi svakako bio Brazil.

Muzeji i galerije

Pitom kakav jest, a istovremeno divlji i nepredvidljiv i velik, prava je država za istraživanje, putovanje i uživanje. Pri planiranju putovanja uvijek je novac jedna od važnijih stavaka jer nije svejedno hoćete li noćenje plaćati dvadesetak dolara ili stotinjak. U Brazil sam otputovao nakon Čilea, i ta priča tek slijedi, ali danas sam još u čileanskom glavnom gradu i trudim se odgonetnuti koliko zapravo što košta jer silne nule na novčanicama zbunjuju i domaćine i goste. Kada sam to odgonetnuo, zaključio sam da se u Čileu isplati kupovati domaće voće (ananas, banane…) i lijekove. Lijekovi su bar triput jeftiniji nego u Hrvatskoj, a pritom mislim na osnovne lijekove koje svaki trezveni putnik nosi sa sobom, od andola, antibiotika pa do loperamida. Kad putujete na nekoliko mjeseci, tada hrvatski liječnici uvijek drame oko lijekova, recepata i antibiotika. I moja liječnica ne propisuje antibiotike jer je valjda čitala periodiku u kojoj piše da su štetni ako se piju svakodnevno poput vina. Ali tko kaže da će putnik te antibiotike i popiti bez okolišanja, važno je da ih se ima u koferu, a ako zatrebaju – život je lakši. U nekim su državama izuzetno skupi, a dobiti ih u SAD-u, Australiji ili Gambiji, baš nije jednostavno. Lakše je aako liječnik u tim državama prepiše antibiotik, a putnik ga već ima spremnog. U Moldaviji, Azerbajdžanu, Ukrajini, Rusiji, Kirgistanu i Egiptu za antibiotike ne treba recept, pa komu trebaju za ne daj Bože, najbolje da ih tamo kupe bez ikakvih problema i za dva eura po kutiji i amen!

Čile

SLOBODAN KADIĆ

Kada već sletite u Čile, do središta grada je najjeftinije autobusom i metroom, i to zadovoljstvo stoji tri američka dolara. Uber stoji dvadesetak dolara, pa ako se putniku žuri, onda to i košta! Čile je po razvijenosti i standardu na samom vrhu Južne Amerike. Lijepi Best Western Estacion Central hotel (noćenje za 60 USD) bio je moje utočište, a glavna željeznička i metro postaja – prekoputa. Santiago nudi muzeje i galerije, srdačne ljude i žičaru do brda San Cristobal, na kojem se nalazi zvjezdarnica, dvadesetak metara visok kip Blažene Djevice Marije i zanimljivi amfiteatar. Preporučujem posjetiti Centro Cultural Palacio la Moneda, kulturni centar koji zauzima impresivne Palacio de la Moneda te Nacionalni muzej likovne umjetnosti (Museo Nacional de Bellas Artes) s kraja 19. st. i s radovima čileanskih umjetnika. Santiago Metropolitan Park je mjesto za uživanje na zelenoj travi, u blizini su botanički i zoološki vrt, ali i uspinjača. I sve je zanimljivo, vrijeme se ovdje lako "troši", sati lete i već pada mrak, što zna biti romantično.

Najviše kruha

Iako se mnogi gosti s ulica odmah sele u svoje hotele, jer noći znaju biti prilično opasno za strance u Južnoj Americi, Čile nije takva država. Vjerojatno je najsigurnija država podneblja, pa sam se opustio, uživao i u hotel vratio pješice i oko ponoći. Jedni kažu da ime Čile dolazi od riječi "chili", što na ajmarskom jeziku znači "gdje zemlja završava", a drugi da dolazi od imitacije ptičjeg pjeva plemena Mapuche - "cheele, cheele". Izaberite si što vam se sviđa, a u međuvremenu kušajte malo crnog vina, po kojem je Čile poznat, ili pak komadić pečene govedine. Čileanci su među najvećim potrošačima kruha na svijetu, ljubitelji su sladoleda, koji ližu tijekom cijele godine, a ni craft pivo im nije strano. Poglavito je to zbog snažnog priljeva njemačkih imigranata s početka 19. st., koji su donijeli svoju pivsku kulturu i arhitekturu. I Hrvata je mnogo u Čileu, posebice u Punta Arenasu, o tomu sam već pisao, pa se neću ponavljati. Čile stanovnici od milja zovu "pais de los poetas", ili "zemlja pjesnika", a sve zbog Gabriele Mistral i Pabla Nerude pravog imena Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto. I za kraj, uličnu kuhinju treba detaljno proučiti. Tako vas na cesti čekaju empanade, slane sopaipille, hrenovke u tijestu, sokovi, kikiriki, domaći čips… I onda cijeđena naranča. Ako od silnog ića i pića ne možete zaspati, Nerudina knjiga "Priznajem da sam živio" – razgalit će vam dušu. Čile, opet ću ti doći.