Ovih su mi se dana zaredale obrane završnih radova studenata, koji vrve najnovijim podatcima i pokazateljima patologije među djecom i mladima općenito. Većina takvih anketa ili statističkih podataka upozorava na to da je potrebno jako puno truda i volje, angažmana svih u sustavu, da se stvari doista pokrenu nabolje. Kako god da se nastojimo nekako utješiti da "ipak kreće", zapravo je točno zaključiti "sporo kreće" ili "uopće ne kreće".

Čitajući studentske radove, posebno me je zaintrigirala tablica u kojoj se navodi broj slučajeva zanemarivanja potreba djece i njihovo prijavljivanje nadležnim službama, gdje godišnje ta brojka iznosi oko 90 slučajeva. Prvobitno sam pomislila da je studentica pogriješila, međutim nakon pažljivije analize obje smo došle do istog zaključka - brojka ne laže, a razlog zašto je tome tako, nažalost, obje nas je obeshrabrio. Naime, nije lako upozoriti nekog roditelja da skrb koju on daje svojem djetetu nije dobra, čak i kada iskazujete spremnost pomoći mu da bude bolja. Vrlo dobar primjer istaknula je moja kolegica pitajući se da ako imate dva roditelja koja rade odgovorne i iscrpljujuće poslove bez jasno utvrđenog fiksnog radnog vremena, uz to su, kako je danas često, financijski opterećena nerealnim ratama kredita dignutim za stanovanje i život općenito, koja, kada dođu kući, nisu uvijek dovoljno i kvalitativno i kvantitativno na raspolaganju svojoj djeci - jesu li i oni na neki način zanemarujući roditelji koji na račun posla i egzistencije zapravo često nemaju dovoljno vremena za potomke iako se zapravo žele baviti svojom djecom? Kako u tom slučaju treba djelovati, na njih ili na društvo, koje često svojim načinom "slabe osjetljivosti" na suvremene stilove života ponekad dovodi i same roditelje do nenamjernog zanemarivanja potreba svog djeteta? I sami su takvi roditelji često dodatno frustrirani, nezadovoljni i subjektivnim osjećajem vlastite krivnje i odgovornosti koja u konačnici često dovodi do izgaranja, sukoba među supružnicima, partnerima, narušenim odnosima u užoj i široj obiteljskoj mreži upravo zbog toga što su često metom kritika okoline. Jedna je skupina roditelja koji svjesno i namjerno ignoriraju potrebe svojih potomaka, i to na način da su uglavnom emocionalno hladni i nedostupni svojoj djeci jer im nije stalo.

Ovdje želim istaknuti ovu drugu kategoriju roditelja kojima je itekako stalo i žele biti sa svojom djecom, ali zbog žrvnja života i pritiska egzistencije često zapnu i posrnu na ispitu angažiranog roditeljstva. Takvi roditelji trebaju pomoć, podršku, osnaživanje, bolje organizirano radno vrijeme, pravo da nakon radnog vremena nisu i dalje u mislima na poslu ili na dispoziciji svojim nadređenima. Često se izgubi jasna granica između vremena na radnom mjestu i vremena koje traži naša obitelj, posebno naša djeca. Osobno se često ljutim kada se pokazuje prstom na zaposlene majke i majke koje žele u životu postići nešto više, jer ih se nepravedno obilježava kao one koje nisu "dovoljno dobre majke" ili one koje se ne brinu dovoljno o potrebama svoje djece. Na brojnim sam se primjerima uvjerila da to nije istina i da nije pošteno stigmatizirati potrebu majke da bude korisna na više načina. Majka koja je zadovoljna sobom je i majka koja može biti zadovoljna i ispunjena i prema svom djetetu. Uostalom, upravo su često namjerno zanemarena i izostavljena djeca čije majke ne rade ili nisu uopće opterećene ni školovanjem ni radnim aktivnostima, pa je nepravedno zaposlene majke etiketirati kao manje dobre.

Svako društvo koje uistinu drži do sebe, obitelji, pravih i zdravih načela usmjerenih i na dijete i na roditelja, osigurat će mogućnosti da majka ne mora raditi pet poslova da bi poplaćala sve režije, hranu, odjeću, školski pribor, ekskurzije i slobodne aktivnosti svog djeteta. Naravno, isto vrijedi i za očeve, koji su također često pritisnuti izazovima kako ekonomski osigurati prosperitet svoje obitelji. Dakle, zanemarivanje djetetovih potreba na način kako se često očekuje da treba i mora biti nije uvijek posljedica lošeg roditeljstva, nego loše organiziranog društva koje, s jedne strane, traži savršenstvo, a s druge je porozno propušta na sve strane.

Djeca su danas mahom odgojno zapuštena, nemojmo si lagati, rijetka su ona koja pokazuju poštovanje ili odgoj na način koji smo mi stariji nekada bili usmjeravani kroz život, agresivna su, frustrirana, nezadovoljna sobom i okolinom, često depresivna jer im je dosadno, ubijaju tu istu dosadu ovisnostima, lošim ponašanjem, dokolicom na društvenim mrežama, izmišljanjem "raznih gluposti" da skrenu pozornost na sebe, sklona su sve omalovažavati, nemaju osjećaj za empatično promišljanje i za odgovornost prema sebi i drugima. Zašto? Zato što se rijetko tko odgojno bavi tom djecom, škola se odavno povlači u obrazovne kalupe, društvo prebacuje odgovornost na roditelje, kojima su davno uskratili pravo da odgajaju svoje dijete, sustav nema odgovor na sve potrebe jer nema ni dovoljno stručnjaka ni ustanova za rehabilitaciju i liječenje djece.

Dakle, osnažimo roditelje da i sami mogu i znaju kako biti uz dijete. Lako je kazniti ili osuditi, teže je pokušati razumjeti i pomoći. Često mi roditelji i sami priznaju kako ih je sram požaliti se da im je teško s djetetom. Zbog osude okoline. Koja okolina!? Bitni ste vi, vaše dijete i vaše pravo na pomoć i podršku. Uvijek ima dobrih i pametnih ljudi koji će vas saslušati i pokušati vas osnažiti gdje pucate, ali i društvo u cjelini treba konačno osvijestiti to da su potrebe djece imperativ da bi i ono bilo zdravo. Nije sramota pitati za pomoć, sramota je ismijavati nečiju potrebu da mu se pomogne tamo gdje ne zna ili nema načina samostalno naći rješenje.