Uvijek se netko žali na djecu, svakodnevno sam i osobno suočena s mnogim odraslima koji se žale na ponašanje mladih općenito i pri tome gotovo svi očekuju da netko drugi ili preuzme odgovornost, ili mijenja stvari nabolje.

Posebno se ističe činjenica da brojni stručnjaci koji se bave mladima, odnosno primarno djecom, a onda i adolescentima, sve više napuštaju poslove koji su uopće povezani s tom populacijom. Razlog je jednostavan - ili izgaraju, ili vide da to nema smisla, ili im se čini da stalno guraju kamen uzbrdo, koji ih onda nemilice opali po nosu kada se otkotrlja unatrag. Iskreno, uopće se ne čudim što ljudi sve više izbjegavaju zanimanja koja uključuju rad s djecom, jer kada ga izaberete, odmah dobijate i rad s cijelom obitelji. Teško je raditi s djecom, ne zbog nje same, nego zbog svega onoga što ide "u paketu" s njom: roditelji, škola, sestre i braća, razne stvari koje često dovode do toga da početno entuzijastičan stručnjak vrlo brzo postane defenzivan i prilično pesimističan u području svog rada.

ustupljena

Kako popraviti sustav? Možda je potrebno krenuti od toga da djecu treba konačno netko i odgajati, jer ono što i sama sve češće vidim - svi smo mi na usluzi ne bolesnoj djeci, nego djeci koja su NEODGOJENA, ZAPUŠTENA, PREPUŠTENA DRUGIMA NA BRIGU. Kako će dijete znati razlikovati što je dobro a što nije ako nema na koga se ugledati ili od koga naučiti, jer vrlo često nije nikome od odraslih ni stalo da mu to osvijesti. Djeca u većini slučajeva zapravo nisu odgovorna za to što traže odgovore na interentu, kada odrasli sami često nemaju vremena sjesti s njom i razgovarati. Danas je zapravo najteže odvojiti vrijeme za razgovor. Ne samo s djecom, nego općenito rijetko imamo vremena za razgovor s dragim ljudima, obitelji, rodbinom, prijateljima, pa čak i s onima koji nam nisu naklonjeni, ali nije loše ni s njima povremeno razmijeniti koju.

Znala sam se i sama uhvatiti da, kada nakon napornog dana, koji sam cijeli provela u razgovaru ili u kontaktu s mnogima (djecom ili njihovim roditeljima), na prvu udicu mog djeteta da se za nju uhvatim i počnem razgovarati, eksploidram kao ekspres-lonac". Naravno da u tom trenutku mogućnost da moje dijete i ja nešto tog dana u razgovoru doznamo jedno o drugome jednostavno nestane. Poslije mi trebaju dani da ublažim posljedice mog nervoznog trenutka. Vjerujem da ste i sami doživjeli isto, da se nakon stesa na poslu na kraju otresete na svoje dijete, ni krivo ni dužno, pa umjesto da najbolji dio dana bude vrijeme s vašim djetetom, učinite da postane "noćna mora".

Danas se puno toga gura u bolest, u psihijatriju posebno, a nerijetko je i više nego razvidno da se puno toga moglo spriječiti samo da su se neki razgovori vodili u pravo vrijeme. Djeca i dalje, bez obzira na svu silu digitalnih novotarija i eru umjetne intelignecije, i unatoč mišljenju da smo mi odrasli postali suvišni, žele od nas roditelja da im budemo vodiči kroz odrastanje. Odrasli često zakažu zbog svog komfora, umora, nezadovoljstva, manjka vremena, koje im troše nebitni ljudi i nevažne stvari. Dopustili smo si smanjiti vrijeme za svoju djecu i olako smo ju prepustili društvenim mrežama, gdje netko drugi prebire po njihovim moždanim vijugama i usmjerava ih u svijet kao u provaliju. Zapravo, oprostite mi na mojoj iskrenosti, nekada mi se čini da mnogi odrasli namjerno zaglupljuju djecu zbog manjka truda i osobnog angažmana, pa nove generacije jednostavno više nemaju potrebu za roditeljima i za njihovim savjetima. Traže informacije negdje dalje, u virtualnom svijetu, često ohrabreni čudnim likovima, potencijalno opasnim osobama, frustriranim nekim grupacijama i pokretima, koji lako prepoznaju nježnu i potrebitu dječju psihu, pa ju uhvate u mrežu i upravljaju njome po svom.

Nije lako gledati kako djeca danas više nemaju poštovanja prema odraslima, ni osjećaj osobne odgovornosti za stvari koje čine. Ipak, zapitajmo se je li zapravo to posljedica inertnosti odraslih. Stav "brigo moja prijeđi na drugoga" vratit će se kao bumerang i osvijesti vam da je odgoj djeteta i pravilno usmjeravanje odgovornost svih odraslih - ponajprije roditelja, onda učitelja, profesora i kompletnog društva. Jedino ako tako pristupimo tome, možda uspijemo nešto promijenti. Do tada ćemo se čuditi i pitati: Što se to dogodilo s djecom? Dogodio se nemar, nebriga odraslih! Zato za svoju djecu uvijek nađite vremena! Uvijek, čak i onda kada ona ne žele razgovor s vama, dajte im na znanje da ste tu, uz nju. n