Gornjogradska obala, današnje Šetalište kardinala Alojzija Stepinca, sastoji se od niza katnica raznih visina i stilskih odlika, od visokoprizemnica do dvokatnica, od secesije do socijalističke izgradnje. U središnjem se dijelu niza nalazi jednokatna ugrađena kuća nenametljiva pročelja koju su za svoje stambene potrebe dali sagraditi suvlasnici osječke tvornice kandita “Kaiser & Stark” Edo i Pavao Kaiser.

Tvornica se nalazila pri kraju Županijske ulice. Ta je tvornica, puna imena “Kaiser & Stark, prva osječka tvornica kandita”, osnovana 1908. godine i mjesečno je proizvodila do dva vagona komercijalne robe i salonske slatkiše, a zapošljavala je 40 radnika. Tvornički su pogoni s vremenom proširivani, pa je 1928. unutar tvorničkog kompleksa adaptirana zgrada za tvornicu čokolade, a 1938. sagrađeno je novo tvorničko skladište. Tijekom Drugog svjetskog rata u tvornici Kaiser & Stark su, prema projektu osječkog graditelja Franje Dlouhyja, dograđene zgrade radionice pekmeza. Tvornički je parni kotao proizvela osječka tvornica OLT, utemeljena 1912. godine, a projekt loženja parom izvela je, također osječka, tvrtka Maxo Neurath.

GRGUR MARKO IVANKOVIĆ

Kuću na atraktivnoj lokaciji s pogledom na obale rijeke Drave, na mjestu gdje se prethodno nalazio kompleks skladišnih, uredskih i stambenih zgrada za zaposlenike s pripadajućim pomoćnim i gospodarskim zgradama gornjogradske Dunavske parobrodske agencije, izgradili su na mjestu tek nekoliko slobodnih gradilišta. Uklanjanjem svih zgrada Dunavske parobrodske agencije i sadnjom drveća te uređenjem gornjogradske promenade stvoreni su uvjeti za udobno stanovanje u središtu grada.

Edo i Pavao Kaiser projektiranje i gradnju kuće odlučili su povjeriti graditeljskoj tvrtki Elyon i Mandić. Ta je graditeljska tvrtka bila jedna u nizu osječkih graditeljskih tvrtki koje su bile članice Udruženja graditelja Kraljevine Jugoslavije. Uz njih su iz Osijeka članovi bili ovlašteni graditelji Franjo Dlouhy, Ivan Domes, Dragan Fijember, Emil Gölis, Đuro Hoffmann, Vladimir Malin, Hinko Matzner i Artur Schwabenitz te tvrtke Aksmanović-Malin-Rožić, Dlouhy i Fulla, Ivan Domes, Hinko Matznel i ovlašteni inženjeri Ljudevit Freundlich, Stanko Juzbašić, Ante Slaviček, Ivan Suchanek te Piri i Pelzer. Taj, gotovo potpuno nepoznat, graditeljski dvojac djelovao je vrlo kratko, od 1925. do 1927. godine, i u Osijeku je podignuo samo nekoliko stambenih kuća koje se ne svrstavaju u vrhove osječkog graditeljstva međuratnog razdoblja. Uspjeli smo doznati da je Vjekoslav Mandić bio tehnički činovnik II. kategorije pri sreskom načelstvu u Osijeku, da je rođen u Foči 19. lipnja 1893. i da se oženio Bertom Ruher iz Erduta, s kojom je dobio kći Anđelku i sina Zorka Ivana. Godine 1930. Rješenjem kraljevske banske uprave u Zagrebu razvrstan je u III. grupu III. kategorije s plaćom II. stupnja. Vjekoslav Mandić stanovao je u Kolodvorskoj, današnjoj Ulici Stjepana Radića, 35. Projekti za kuću potpisani su 1925. godine, iste godine kada ta tvrtka na Vukovarskoj cesti gradi veliku stambenu katnicu Josipa Zimmermenna, a iste je godine dobila i uporabnu dozvolu.