Škola će početi za koji tjedan, sezona je godišnjih odmora u zenitu, malo-pomalo rutina nam svima opet kuca na vrata. Neka će djeca tek zakoračiti u prve školske izazove, druga će "po starom", treća će u razrede u kojma se često stvara pritisak "odluke života"... Koliko god se radujemo što nam dijete kreće u razred više, strahovi su proporcionalni razini sreće.

Moram u svojoj kolumni istaknuti još jedan bitan problem, jer sve mi češće bode oči, pa ga imam potrebu još jednom osvijestiti i sebi, ali i svima ostalima koji imaju djecu. Roditeljstvo nije nimalo lagano, najmanje u sadašnjim vremenima, kada smo svi stalno korak naprijed, tri natrag. Nemojmo sebi predbacivati da je sve do nas, ali velik dio odgovornosti ipak jest na roditeljima. Nedavno mi je kolegica rekla kako ima dojam da danas brojni mladi ljudi uopće ne shvaćaju koliko roditeljstvo mijenja život roditelju. Ne nužno uvijek nabolje. Nemojte misliti da ne volim biti roditelj, nego samo želim biti iskrena do kraja i reći kako roditeljstvo gdjekad uz mnogo toga lijepog donese i ružno.

Zna mi se, i to nerijetko, dogoditi da, kada roditelju ukažemn na to da dijete nema neku psihičku bolest, nego stanje koje traži veći roditeljski nadzor, upornost, više vremena za razgovor, dužu i svakodnevnu komunikaciju, dobijem odgovor: "Znate, meni se to ne da." ili "Meni je to malo dosadno." Dosadno?! Roditeljstvo je, prije svega, preuzimanje odgovornosti za brigu o djetetu na način da se uzajamno izgrađujete na putu koji nije nikada pravocrtan, nego je uglavnom pun zavoja, strmina, provalija i stranputica. No, da se slikovito izrazim, uz dobre upute i znakove na tom putu, može se doći do željenog cilja. Kad postanete roditelj, godinama ne možete spavati kada to poželite, ne možete na kavu uvijek kad vam se prohtije, ne možete otputovati odmah, bez puno planiranja, jednostavno ne možete donositi odluke a da pritom ne razmišljate o tome kako one utječu na vašu djecu. Ovdje govorim o onim roditeljima koji žele da im djeca imaju dobar i smislen život, o patološkim i neodgovornim roditeljima pisala sam bezbroj puta, pa se ovaj put želim usmjeriti na većinu, one roditelje kojima je stalo do djece uvijek, ali se često osjećaju umorno, obeshrabreno, frustrirano, iscrpljeno, neshvaćeno i promašeno.

Ustupljena fotografija

I sve je to u redu! Slično se i sama kao roditelj često osjećam, posebno onda kada mi drže prodike o tome gdje griješim, umjesto da me ojačaju ondje gdje sam slaba. Tako i vi. I kada mislite da vaša djeca ne slušaju što im govorite, da biste najradije digli ruke od nje, kad ne vidite svjetlo na kraju tunela, ne dižite ruke ni od sebe ni od djece. Proći će. Roditeljska se upornost isplati, ali zapamtite da ne možete očekivati da ćete, kada postanete roditelj, živjeti kao prije tog vremena. Nema šanse! Stalno vas netko treba, stalno vas netko zove, stalno ste za nešto krivi i odgovorni, rijetko imate mira, često ste željni pet minuta samo za sebe. Potpuno vas razumijem, ali ne možete reći da odustajete, da vam nije stalo i da vam je dojadilo angažirati se oko vašeg djeteta, da vam je dosadno. Dijete osjeti i vidi kada vam je teret ili uzrok tome što ste nervozni, i onda se to, kao fenomen spojenih posuda, odražava i na njega.

Često sam obeshrabrena stavom novijih generacija roditelja, koji očekuju da će njihove probleme riješti netko drugi. Neće! Ako vama nije stalo, kako će nekom drugom? Stara poslovica kaže da je za odgoj djeteta često potrebno cijelo selo, tako se nekada i odgajalo dijete, uz pomoć i podršku i ulice, susjeda, škole, prijatelja... I dalje tvrdim, i nikad se u vezi s tim neću predomisliti, da djeci više od materijalnog znači emotivno. Jednostavno, djeca traže pažnju, zagrljaj, nježnost, lijepu riječ, toplinu, povjerenje, pogled koji umiruje, ulijeva sigurnost, daje im znak da ste uz nju i onda kada to nitko drugi ne želi. Nema tu puno filozofije, ne pitajte umjetnu inteligenciju kako postupati sa svojim djetetom, jer se sve što je umjetno lako "pohaba", umjetni osjećaji, umjetna prijateljstva, umjetni dodiri, umjetna kosa, obrve, nokti, grudi... sve.

Za odgoj djeteta treba vam zdrav razum, vaša inteligencija, otvoreno srce, debeli živci, rad na sebi, puno strpljenja, mala zajednica dobrih ljudi oko vas i potreba da dio sebe date onima koji i jesu dio vas: vaša djeca.