U Parizu su kroasani i makaronsi najfiniji i najmekši, posebno kad ih jedete u nekom restorančiću iz kojeg pogled seže na velebni Eiffelov toranj. A onda još neka mirisna kavica ujutro i simpatija uz vas, nema bolje uživancije na svijetu. Da, Pariz je mnoge spojio, od poznatih umjetnika pa do običnih smrtnika, ovdje su ljubavne vibracije u zraku, ili je možda rijeka Seine kriva za sva "zla" koja dobra stara ljubav donese.

Nova dimenzija

Ako ste upravo pomislili da sam sišao s uma ili popio previše francuskog vina ili konjaka da pišem takve sentence, odgovor je negativan. Suh sam kao barut, samo jutarnja kavica, poneki čajček i puno ljubavi prema životu. Olimpijske igre, baš kao svake igre, domaćinima donesu dobro i zlo. Ono što je dobro su milijuni i milijuni dolara koji kaplju u francuski proračun, a ono što je loše jesu strašne gužve u javnom prijevozu, pa siroti trpe najezdu stranaca s velikim koferima, koji redovito sjedaju u krive metroe i grickaju loše baguette iz supermarketa, a oni se najfiniji, nota bene – kupuju u privatnim pekarnicama i uglavnom se zovu baguette tradition (oko 1,20 eura). Mnogi turisti i putnici namjernici u Pariz dolaze baš u vrijeme Olimpijskih igara jer žele osjetiti olimpijski duh, prisutan uglavnom oko borilišta, oko tornja i možda oko olimpijske vatre, razmjenjuju se značke zemalja sudionica i ostali suveniri, provlače se službene kartice. Iako su mi ovo treće Olimpijske igre, ipak su mi se više sviđale one u Tokiju, ali Pariz je ponudio neku novu dimenziju, od same ceremonije otvaranja, koja je uzburkala mnoge duhove, pa do revolucije oko prodaje karata i novih tehnologija.

SLOBODAN KADIĆ

Ako čeznete za Parizom, još uvijek nije kasno za dolazak. Nije skupo doletjeti, aviokarte se prodaju za stotinjak eura, a i smještaj nije baš tako skup kako se pretpostavljalo. Sad je već puno sudionika Igara otputovalo, pa su se hoteli i apartmani ispraznili i, koliko vidim, pristojni hotel može se rezervirati i za osamdeset eura. A što vidjeti u gradu ljubavi osim 300 metara visokog Eiffelova tornja, koji je zamišljen kao privremena konstrukcija za potrebe ulaznog svoda Svjetske izložbe 1889.? Ostaje vam dvjestotinjak muzeja, dvije tisuće znamenitosti i petstotinjak vrtova i parkova... I Mona Lisa, dakako, kao jedna od najpoznatijih umjetničkih slika na svijetu, koja spava u Louvreu, kraljevskoj palači u staroj jezgri Pariza, tik do Elizejskih poljana, najskuplje i najduže pariške ulice. Ne treba propustiti ni Slavoluk pobjede, Elizejsku palaču kao dom francuskog predsjednika i spomenik Le Defense, najveće poslovno središte u Europi. Treba kupiti dnevnu gradsku transportnu kartu Navigo za desetak eura ili nešto manje i tako putovati s jednog kraja grada na drugi, a grad je izuzetno velik, te se pješačenje po suncu nipošto ne preporučuje, osim u strogom središtu grada, gdje to pričinjava posebnu radost.

Svi znamo da ljubav ide kroz želudac, već sam na samom početku spomenuo kroasane i makaronse za doručak, a za ručak treba nastaviti sa sirevima, govedinom, kušanjem vina, pravog šampanjca i konjaka. I tu ne treba stati jer još ostaje večera, Pariz punim plućima živi cijeli dan i noć, posebno noć, kada can-can akrobatske plesačice zaplešu u Moulin Rougeu ili drugim cabaretima diljem grada.

Život je kratak

A kad ogladnite u kasne sitne sate, turski i arapski kebab čekaju vas na svakom ćošku, masna hrana je dobra nakon alkoholnih pića, kažu iskusni... Sada malo o sportu, posebice ako biste u Pariz na vaterpolo, u kojem zasad prolazimo dalje, ili neki drugi omiljeni sport. Hrvatska je u Pariz poslala 73 sportašice i sportaša iz 16 sportova i zasad ima pet medalja. Već su se brojni natjecatelji i vratili svojim domovima, ali predstavljati svoju državu na tako važnoj sportskoj smotri – velik je uspjeh. Na Olimpijskim igrama doista je važno sudjelovati, a ne samo pobijediti, iako se samo medalje broje! Rukometaši su nam podbacili, gimnastičari su dogurali do finala, od kojih je jedan i Osječanin Aurel Benović. I ako se doista odlučite otputovati u Pariz, takvo putovanje nikada nećete zaboraviti. Neka se putovanja doista ne zaboravljaju. Pariz vam ostaje i u koži, i u kosi, i u mislima. I postoji rečenica koja mi već godinama ne izlazi iz glave, a to je: La vie est trop courte pour boire du mauvais vin. U prijevodu bi to značilo da je život prekratak za ispijanje lošeg vina. Zato ću i ja, ipak, vinom nazdraviti za prekrasni ostatak tjedna u gradu ljubavi. Jer takav je život - c'est la vie!