U mojim ste kolumnama vjerojatno prepoznali neću reći odbojnost, ali određeno nepovjerenje prema ženskim pokretima i ženskim udrugama, čija je uloga štititi žene od nepravde i nasilja. Osobno nisam odgajana u duhu da sam, zato što sam žena, istovremeno slaba i manje vrijedna, pa da se zbog toga moram stalno nekome dokazivati da vrijedim. Stoga me često zateknu silne bitke za ženska prava, koje, paradoksalno, uglavnom žene u konačnici same miniraju.

Kako? Jednostavno. Prvo, očito, selektivno biramo bitke ili prava za koje se želimo boriti, s tim da većinu bitki uglavnom izgubimo upravo zbog toga što nismo bile složne. Možemo se lagati do beskonačnosti, ali ako same ne budemo poštene prema sebi, nema većeg neprijatelja ženi od žene same.

Dvadeset godina susrećem u svom poslu djevojke i mladiće, a natrag desetak godina upoznajem nove generacije u kojima djevojke sve češće žele biti one koje će netko uzdržavati, o njima se brinuti, ugađati im da bi se, eto, one odlučile jednog dana biti i majke i supruge. Također, susrećem generacije mladih djevojaka koje pristaju na nasilje kao izraz ljubavi, iz straha i odgojnog pristupa da bolje i ne zaslužuju. Treća su kategorija one koje su uporne u tome da budu svoje i da ih nitko ni u čemu ne ograničava kroz život, teže biti neovisne, samostalne, s vlastitim izvorom prihoda, a društvo baš njih najviše osuđuje jer nisu se dovoljno realizirale ni kao žene, ni kao majke, ni kao "žrtve". Postoji još jedna kategorija djevojaka koje i ne razmišljaju da uopće stupe u bilo kakve odnose ni s muškarcima, ni s djevojkama, jer im je strah od povrijeđenosti i od gubitka takav da im je bolje biti sama, ili jednostavno žele uživati u sebi i za sebe. Ni one ne prođu kroz život najbolje, jer ih društvo također osuđuje. Upadaju u oči i one žene koje smatraju da se "još nije rodio onaj koji ih je dostojan", često osnažene i majčinim stavom da mora znati koliko vrijedi kako bi jednog dana dobila ono što joj pripada (uglavnom, nažalost, misle na materijalno).

Zašto pišem o ženama i borbi za ženska prava? Zato što me frustrira kada ženski pokreti imaju potrebu reagirati na neke slučajeve, nerijetko medijski ekstenzivno popraćene, a često onda kada je doista bitno vrištati na sav glas, baš se i ne čuju. Žene su odavno kroz "potihi pristup" marginalizirane, ostavljene po strani. Malo tko bi, primjerice, marširao za liječnice, medicinske sestre, policajke, vatrogaskinje koje često dežuraju noću dok su im djeca kod kuće, a one se, dok cijeli grad spava, brinu o sigurnosti ili o zdravlju drugih ljudi. Kad traže svoja prava, malo se tko oglasi, još se mnogi i obruše na njih, ali će zato biti jako glasni kad se čovjek najmanje nada. Čak ima i žena koje u životu euro nisu same zaradile, a hladno će zaključiti: "Tako im i treba, neka rade, same su to birale."

Na vlastitoj sam koži doživjela lažnu žensku solidarnost s muškarcima, pa sam odavno drastično smanjila očekivanja od žena i ženskih pokreta, radije sam pobornik one stare "uzdaj se u se i u svoje kljuse", sama bijem svoje bitke. Bila bih sretnija da mogu reći kako sam često svjedočila ženskoj solidarnosti, ali nisam. Svjedočim i tome kako mlade žene, djevojčice i žene, odrastaju u kontekstu potpune ženske obespravljenosti, pa mi se onda čini da su neke bitke koje se danas vode pod egidom "ženska prava" čisti SF dok čak i ona elementarna nisu osigurana. Zamjerit ću se jednima, drugi će reći da miješam kruške i jabuke, ali dok god se muškarcu tolerira da udari ženu u njezinu domu, meni je umnogome manje važno tko će s kim smjeti u isti ring.