Jednom mladom čovjeku koji je želio istinski Bogu služiti Isus je rekao: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” Zbog toga su mnogi duhovni pisci kroz mnogo stoljeća smatrali da se savršen kršćanski život može provoditi samo u samostanima, gdje se redovnici odriču zemaljskih dobara i posvećuju se službi Bogu. Tako se redovništvo uzimalo kao “savršen stalež” koji, eto, nekako s prijezirom gleda na ovozemna dobra.

Međutim, što je s ostalim “normalnim” vjernicima? Jesu li oni “druga klasa”? Stvar bi, međutim, trebala biti jasna. Poziv da sve proda, podijeli siromasima i krene za njim nije Isus upućivao svakome na koga je naišao, nego baš tome, određenom mladom čovjeku. To je trebao biti poziv za njega, a ne kao ideal za sve, baš kao što je Isus pozvao dvanaestoricu apostola, a ne cijelu Galileju. U tome svjetlu onda možemo razumjeti zgodu o umnažanju kruha i riba.

Najavu toga imamo već u Starom zavjetu. Kada je vidio gladne ljude, prorok Elizej govori svome sluzi: “Daj ljudima neka jedu!” I učinio je čudo. Uzeo je dvanaest hljebova i nešto kaše i time nahranio stotinu ljudi. Slično čini i Isus. Uzima pet kruhova i dvije ribice, kazuje blagoslov i daje učenicima da razdijele mnoštvu. Ivan kaže da je bilo oko pet tisuća muškaraca. I svi su se nasitili, a učenici su još skupili dvanaest košarica ulomaka.

To čini Isus, on koji nas uči da u molitvi kažemo: “Kruh naš svagdanji daj nam danas.” Na ovoj zemlji treba nam hrana, odjeća, siguran stan, posao. Potrebno nam je i obrazovanje i napredak. I sve je to od Boga i sve to može i treba biti blagoslovljeno. Neće biti kršćanski da čovjek prezire bilo što od Božjih darova “ako se uzimaju sa zahvalnošću”, kako veli Pavao. Nakon toga dolazi i ono drugo. Veli Isus: “Ne živi čovjek samo o kruhu”, to jest čovjek živi o kruhu, ali ne samo o kruhu. Za vjernika su svi ovozemni Božji darovi tek naznaka onog nebeskog. Zato u svojoj molitvi Crkva od Boga traži milost “da mudro vrednujemo dobra zemaljska, a težimo za vječnima”. Sve je u tome skladu, u toj ravnoteži. Tko hoće, može to razumjeti i po tome živjeti. Rekao bi Isus: “Tko ima uši, neka čuje!”