Rijetko će se danas netko "ogoljeno" i bez straha od toga da će ga se pogrešno razumjeti usuditi kao roditelj u javnom prostoru opisati sve "muke" kroz koje prolaziti tijekom različitih faza života svog djeteta. Uglavnom, opće je prihvaćeni stav da je dijete mahom rezultat roditeljskog truda, pa ako dijete ima smetnje na svom putu odrastanja, za to je isključivo odgovoran roditelj. Zašto imam potrebu ponovno se osvrnuti na današnje odgojne i roditeljske vještine?

Idemo od početka. Gotovo svaki dan nova tragedija, samo se mijenjaju akteri, ona od jučer postaje stara trauma, stiže već nova, svjedočimo da danas život kao nikada prije postaje potrošna roba. Nemojmo si lagati. Nekada mi je bilo potpuno u redu hodati sama i poslije ponoći, rijetko bih se brinula ako u autobusu nema baš puno putnika ili ako u nj uđe netko malo "sumnjiviji". Sad je, međutim, "tempiranih bombi" posvuda oko nas. Opažam često dok se u Zagrebu vozim tramvajem koliko mnogo ljudi vodi monologe sami sa sobom, ili one koji zure u nekoga, a taj se ukipi kako ne bi izazvao neku agresivnu reakciju... Na ulici je najbolje ni s kim ne ulaziti u bilo kakvu raspravu, jer krajnja reakcija može biti tragična. Ni danje svjetlo ne jamči da ste sigurni, općenito smo društvo koje sve više ide prema "paranoidnim" stavovima i upravo i zbog toga razina osamljivanja i samoizolacije znatno raste. U skladu s tim opet je sve veća i šansa za niz psihičkih poteškoća, ali najviše upravo među djecom.

Mnoga su djeca neodgojena, a ona rastu, postaju odrasli ljudi koji nemaju straha ni od čega, najmanje od posljedica za svoje ponašanje. Od silnog pametovanja o dječjim pravima meni se nakon 20 godina rada diže kosa na glavi. Susrećem generacije primarno neodgojene, agresivne i, potencijalno u budućnosti, opasne djece, odnosno budućih odraslih ljudi koji su spremni za svoj komoditet bezosjećajno uništiti tuđi. Onaj tko čita moje kolumne unatrag četiri godine, zna koliko sam puta istaknula da smjer u kojem guramo našu djecu u konačnici je štetan za sve. Prepuni su domovi za odgoj, ustanove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, nema dovoljno udomiteljskih obitelji od kojih su i neke same po sebi rizične jer nisu dovoljno provjeravane... Mašemo pravima djeca i onda mi klinac mirno kaže u dežuri: "Ne možeš mi ništa, ni ti, ni roditelji, ni bilo tko, prijavim te pa ćeš vidjeti." Mnoga današnja djeca nemaju srah ni od čega i ni od koga, često se vrišti i na policiju, na socijalne radnike, na sve nas u sustavu, a da nas pri tome nitko ne pita koje ovlasti uopće imamo da možemo odgovarajuće djelovati.

Danas su najveći gubitnici pristojni, dobri, pošteni i radišni i ljudi i djeca. Oni su manjina koja se povlači pred gomilom ovih agresivnih, ali kada agresivni "krenu", nastradaju ovi dobri. Ne razumijem kako nije jasno u čemu leži uzrok svih ovih problema. Dobro je nedavno rekao moj ugledni kolega, prof. Bagarić da nam je potpuno izostala prevencija. Kada su nam tako dobri svi algoritmi i smjernice koje preslikavamo iz raznih EU projekata, kako se onda dogodilo da svaki drugi dječak i svaka druga djevojčica idu na promjenu oblika školovanja, imaju asistenta, motorički su nespretni, nepismeni, bez ikakvih radnih vještina, osjećaja odgovornosti... Čast iznimkama.

Dakle, možete si lagati do određene razine, ali u životu sve dođe na naplatu, kao dug. Dakle, umjesto da smo se bavili pravima koja smo potpuno pogrešno djeci objasnili, zapravo smo se trebali baviti njihovim odgojem. Ne da lamentiramo jesam li, primjerice, tip mame helikoptera, meduze, posesivne, Edip mame i sl., nego osnažiti mame i tate da imaju mogućnost u skladu sa svojim sustavom moralnih i drugih vrijednosti odgajati svoje dijete i usmjeravati ga kroz život. Iskreno, čak su i neka naše nepismene prabake bile puno pametnije o ovom pitanju. Nije im trebala vojska stručnih službi uz podršku policije i liječnika da dijete upute na pravi put.

Dakle, skidam kapu roditeljima koji su snimili iskren film o odgajanju svoje djece (“Naša djeca”, redatelj Silvestar Kolbas, nap, ur.), jer su zapravo dali najvažniju poruku svima nama - da smo svi krvavi ispod kože i svi imamo problema u odgoju svoje djece. Nije sramota reći da je nekada bilo teško, da se obitelj raspadala ili nečiji brak ili nečiji drugi odnosi. Sramota je što ne želimo biti jedni drugima podrška. Naši su predci jedni drugima čuvali leđa. Mi bismo trebali nekada prihvatiti da sve što je staro nije nužno i danas neupotrebljivo. Baš suprotno. Što sam starija, sve više shvaćam koliko su moji roditelji bili u pravu kada su znali reći: “Dok si pod našim krovom, bit će po našem.” Nažalost, danas je u brojnim domovima obrnuto. Svjedočim posljedicama.