Nedavno se poveo razgovor u mom društvu o tome je li konačno vrijeme da mi ljudi srednjih godina i stariji kapituliramo i prihvatimo kao neizbježno da ono što smo učili i ono kako smo odgajani više ne vrijedi. Završena priča? Nova vremena - novi običaji?

Uvijek se nađe netko tko nam želi utuviti u glavu kako naša silna čežnja za pristojnošću, finim odgojem, radnim navikama i sličnim lijepim osobinama neće naići na plodno tlo, pa je, prema takvima, najpametnije da se prestanemo nadati vrlinama jer je to prohujalo s vihorom. Brzo će se na takvu argumentaciju mnogi složiti s oportunističkom tvrdnjom da je danas najbolje biti "nenormalan" jer ti je onda život puno lakši. Hm?!

Kada takav pristup imaju ljudi koji su godinama ulagali u sebe i u svoje znanje, mene to zabrinjava. Neko jutro slušam na radiju izvješća o poraznim rezultatima državne mature. Kažu, čak su spustili kriterije u odnosu prema prethodnoj godini ili dvije, a opet podbačaj. Ne razumijem jedino zašto su iznenađeni, evo, neka pitaju mene jesam li iznenađena, pa ću im ukratko objasniti razinu znanja i pismenost naše djece. Još malo pa ću, mislim, i nalaze i otpusna pisma morati početi pisati s pomoću emotikona kako bi ih djeca i njihovi mladi roditelji mogli razumijeti. Djeca uglavnom i ne čitaju, ne zanima ih biti "načitan", stalno su na mobitelu, u virtualnom svijetu, vrlo često bez ikakve kontrole, a kada se nešto loše dogodi, svi se čude i zgražaju. Ja se pak čudim što se oni čude, Internet je odavno postao prostor u kojemu nema cenzure, posebno ako se radi o djeci. Zavaravamo se svakodnevno kako maksimalno štitimo djecu od neprimjerenih sadržaja, međutim, ono što čujem i vidim u svom poslu u tome ih svakodnevno demantira.

Upravo zbog toga opirem se stavu da sve što se nas učilo nije više prihvatljivo i da je sada posve normalno da dijete, ako poželi biti pas ili mačka, okitite povodcem. I pri tome sam mrtva ozbiljna, jer već sada izvan naših granica postoje škole i druga mjesta gdje se pod krinkom čuvanja dječjih prava navedeno i slično omogućava. Pitam se iskreno postoji li još dovoljno zdravog razuma da u silnim nastojanjima da se prikažemo što modernijima, istovremeno tako brutalno i bez imalo osjećaja za svarne potrebe djece, dopuštamo da nam na manja ili veća vrata u našu sredinu ulazi sve ono što smo prezirali i ismijavali, što smo smatrali neprihvatljivim u našem okruženju.

Danas je sasvim u redu da majka stoji sa strane u tramvaju kako bi njezino dijete od 13 godina sjedilo. Do njega djed sa štapom u ruci nudi njezinoj mami sjedalo jer je uljudan i lijepo odgojen, a pubertetlija do njega skrola po mobitelu, umoran valjda od života. Onda se takva majka pojavi kod mene u ambulanti žaleći se da joj je sin porazbijao pola stana jer ručak nije bio gotov u podne. Gdje je i kad je pogriješila, pita me u suzama.

Za sebe mogu reći da nisam rob normi, svjetonazorskih dogmi ili bilo čega što bi mi sputavalo misli i poglede na život, ali to ne znači da moram zažmiriti na gluposti kojima nas bombardiraju. Mogu li ja jedno jutro doći na posao i reći da sam od danas palma pa želim premještaj u tople krajeve? Naravno da ne mogu. Neodgoj ili zanemarivanje odgoja djece ozbiljno lupa na vrata, koliko god si mi lagali i gurali glavu u pijesak nadajući se da će netko drugi riješiti sve probleme, pa i taj koji spominjem - neće! Nitko me neće uvjeriti, ni kao psihijatricu ni kao majku, da se dijete može samo odgajati i da dijete smije raditi što hoće, a roditelj pritom ima samo pravo ispunjavati dječje hirove.

Danas velika većina roditelja strepi zbog ponašanja svoje djece, koja debelo iskorištavaju pravo da roditelje prijavljuju institucijama za sve i svašta, pa roditelji linijom manjeg otpora prelaze preko svega i popuštaju im jer se sami boje sankcija, čak i pritvora i gubitka posla. S druge strane, uistinu zlostavljački roditelji godinama uredno prolaze ispod radara, a svjesno i namjerno čine loše svojoj djeci. Šteta učinjena tim ponašanjem je golema, a stručnjaka premalo. Posljednjih nekoliko godina osobno svjedočim da u ambulante stižu brojna djeca koja, realno, nisu za liječenje nego za preodgoj, međutim, opet iz pozicije straha od djeteta i sankcija zbog narušavanja prava djece takva se djeca često nekritično šalju u sustav zdravstvene skrbi, u očekivanju da liječnik ispravi pogrešne odgojne pristupe. Usudim se reći da se posljednjih dvadeset godina znatno promijenila patologija djece - umjesto nekadašnjih dijagnoza (enureza, anksioznosti, školske teškoće, prkošljivost, depresivnost i sl.) danas uglavnom imamo smetnje u ponašanju, agresivnost, pa i delinkvenciju. Za njih se traži spas u sustavu u kojemu im, objektivno, nije mjesto, nego u pojačanom angažmanu roditelja i jačem odgojno-pedagoškom pristupu te čvrstom stavu što je doista pravo djeteta, a što obveza i djeteta i roditelja.