Po svojoj definiciji vjera nikada ne znači sigurnost i izvjesnost. I najveći vjernik tek vjeruje da Bog postoji i da ga spašava po Isusu Kristu. Tako je i sveta Mala Terezija u svome dnevniku zapisala da je bilo dana kada je sumnjala u Božju opstojnost… I stvarno, ima trenutaka kada vjernik ima dojam da Bog spava, da nas prepušta samima sebi. Tako Marko piše kako su nakon napornog dana Isus i učenici ušli u lađu da preplove na drugu stranu. Odjednom nastane žestoka oluja. Apostoli su se uplašili. Kao iskusnim ribarima bilo im je jasno da su u životnoj opasnosti. A Isus? Veli Marko: “A on na krmi spavaše na uzglavku.” On je spavao! I ostavio da se oni sami snalaze! I onda ga učenici probude prekoravajući ga: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” Upravo to. Životi su u pitanju, a Sin Božji spava! Kao da ga nimalo ne zanima njihova nevolja. Sličnu muku čitamo i u Starom zavjetu. U vremenu progonstva, kada je narod poražen i posvema potlačen, psalmist kao da upućuje Bogu prijekor: “Preni se! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka! Zašto lice svoje sakrivaš, zaboravljaš bijedu i nevolju našu?”

Nikada ne treba olako prijeći preko nečije nevolje i tjeskobe, preko nečije nesreće. Zar je sitnica izgubiti zdravlje ili posao ili dom ili vlastitu obitelj ili doživjeti smrt bliske osobe? Zar je sitnica kada dijete ostane bez roditelja, zar je sitnica kada čovjek čovjeku čini nepravdu i nasilje? Mnogi su u takvim slučajevima izgubili vjeru, jer nisu mogli prihvatiti da Bog spava.

Zgoda iz evanđelja sretno je završila. Isus je zaprijetio vjetru i nastala je velika utiha. Zatim se prijekorno obratio učenicima: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Upravo to, dragi prijatelji. Treba nam vjere. Vjere da Bog vidi i zna, vjere da je Bogu stalo do nas, vjere da nas voli kao svoju djecu, vjere da nas poziva da budemo dionici njegova nebeskoga kraljevstva. Treba nam vjere da Bog vidi kad mi ne vidimo; da Bog zna kada mi ne razumijemo; da Bog i hoće i može našu nesreću okrenuti na dobro, baš kao što je Isusa od mrtvih podigao. Jer, ako u svojoj tvrdoglavosti odbacimo Boga, jer mislimo da nije dobar, da mu nije stalo, što nam preostaje? Na što ćemo se osloniti? Na Ujedinjene narode? Na Povelju o ljudskim pravima? Vjera je prvi Božji dar. Valja u poniznosti za nj moliti. I unijet će Bog svjetlo u naše živote.