Pripovijeda se kako je neki rimski časnik došao židovskom rabinu da mu objasni židovsku vjeru, i to u toliko kratkom vremenu koliko on može stajati na jednoj nozi. Mudri rabin jedva da je podignuo glavu i mirno je rekao: “Što ne želiš da drugi tebi čini, ne čini ni ti drugome!”

U tim je riječima sažeo cijeli Stari zavjet, sve židovske zakone i propise. Isus poslije nadograđuje to pravilo. Kaže: “Ljubi Gospodina, Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, a bližnjega svoga kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav zakon i proroci.” Ljubav je srž svekolikog kršćanskog nauka. Međutim, nismo li mi u Crkvi već dosadni, jer stalno govorimo o ljubavi? Kako razumjeti ljubav, a da ona ne bude tek isprazna riječ? Evo primjera. Neko zločesto dijete pretrčava neoprezno preko ceste, igra se na cesti, tako da moramo naglo kočiti… Ili noću nam djeca viču pod prozorom, stvaraju buku i nered. I kako onda reagiramo? Kažemo kako su neodgovorni, neodgojeni, bezobrazni, kako ih treba kažnjavati, da ne kažemo strpati u popravni dom. Kad gle, u toj istoj skupini djece vidimo i svoje dijete. I, evo, kako drukčije razmišljamo: pa jadno dijete, nema se gdje igrati, pa, povuklo ga je loše društvo, pa zašto bi cesta pripadala samo vozilima, pa ako noću buče i galame, mora se dijete malo i razveseliti…

Otkud ta promjena u načinu razmišljanja? Jednostavan je odgovor: ljubav. Svoje dijete volim. Opravdavam ga i nastojim u njemu vidjeti uvijek nešto dobro… Zato Pavao danas veli: “Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.”

Riječ je, dakle, o stavu, o osnovnom ljudskom stavu: prihvaćam i volim svoga bližnjega, koliko je god više moguće u onoj mjeri u kojoj Bog mene prihvaća i voli, s time da ne moram nužno odobravati njegov način ponašanja. Prihvaćam i volim svoga bližnjega ne zbog toga što bi on bio nužno dobar, mio i drag, ne nužno zbog toga što mi je rođak ili kum, ne nužno zbog toga što pripada mojoj skupini, mome narodu. Prihvaćam i volim bližnjega zato što ga je Bog stvorio, zato što je on Božje dijete baš kao i ja, zato što je i za njega Isus umro i uskrsnuo, zato što nam Krist zapovijeda da ljubimo, da bismo i sami bili vrijedni Božje ljubavi. To je sva mudrost.