U vremenu nastanka Novoga zavjeta u Rimskom Carstvu, posebice u Grčkoj i općenito na Istoku, bilo je mnogo filozofskih pravaca, religioznih pokreta, životnih filozofija, uz već postojeću grčko-rimsku religiju i mitologiju. U tome smislu kršćanstvo je moglo izgledati kao jedan od mnogih pokreta ni boljih ni gorih. Međutim, u Drugoj Petrovoj poslanici apostol veli: "Nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva." Apostoli nisu bili tek učitelji nekog novog nauka. Oni su u prvom redu očevici, svjedoci onoga što je Isusu učinio, a to je da je umro i uskrsnuo. Veli na drugom mjestu apostol Ivan: "Što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni."

Apostoli su, dakle, bili očevici, svjedoci svega što je Isus govorio i činio, bili su svjedoci i njegova uskrsnuća. I to su radosno i hrabro svjedočili i navješćivali po cijenu vlastitog života. Nisu to bile "izmudrene priče". Tako je bilo i kasnije. Na temelju apostolskog svjedočanstva drugi su povjerovali, ali su i sami bili svjedoci. Kako? Jednostavno, doživjeli su, osjetili su, iskusili su - ako baš hoćete - po Božjoj milosti da je Kristov put pravi put, da donosi duboki mir ovdje na zemlji, kao i nadu u vječno drugovanje s njime. To uvjerenje, ta vjera ih je nosila, da su opet sljedeći naraštaj mogli pridobiti za Kristov put.

E, to je danas nevolja nas, nevolja današnjega naraštaja. Vjernik, a i svećenik bi se mogao zapitati, je li moj život svjedočanstvo za ono o čemu govorim i za što se izjašnjavam? Jesam li tek na riječima vjernik, odnosno svećenik, ili ipak svojim životom nastojim biti nalik Kristu koji je prošao svijetom čineći dobro i uvijek vjeran nebeskom Ocu? Kada u Crkvi govorimo o krizi vjere, zapravo govorimo o krizi identiteta, o krizi (ne)svjedočenja. Jednako je i za one koji baš nisu bliski Crkvi. Koliko se ja kao čovjek stvarno zauzimam za ono što je dobro i po tim načelima živim? Uši su nam prepune kitnjastih govora, lijepih riječi i pukih obećanja. I u domovini i u Crkvi treba nam svjedoka, onih koji će riječju i djelom pokazivati što je dobro i plemenito.