Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Imperativ 5,0 u svijetu punom šarenih laži
Datum objave: 24. svibnja, 2024.
Novi je trend među mladima izbjegavanje škole kako bi se na kraju godine postigao što bolji opći uspjeh, odnosno onaj imperativni 5,0. Jer ako nije tako, kao da je školska godina izgubljena. Dakle, "ne idem nekoliko dana u školu, učim i pripremam se za što bolji uspjeh na ispitu ili usmenom odgovaranju, koji će mi na kraju omogućiti da dosegnem taj famozni 5,0". Pod svaku se cijenu grabi do tog rezultata, a sve zbog nekritičkog odnosa prema školskom uspjehu i utjecaja ocjena i prosjeka na daljnje školovanje. Zbog toga, među ostalim razlozima, škola više nije mjesto ugode, sazrijevanja, odrastanja, socijalizacije, druženja i, u konačnici, zdravog načina obrazovanja. Nitko danas nije sretan, ni djeca ni roditelji, a ni učitelji odnosno profesori. Više se ne zna gdje je granica učenja, a gdje granica mučenja.

Uglavnom, škola gubi smisao jer više nije mjesto gdje velika većina učenika želi biti, gdje će se družiti s vršnjacima, gdje će ti biti dobro među sebi sličnima... Svatko tko marljivo uči i pohađa nastavu priželjkuje što bolju ocjenu, ali da baš iz svih predmeta svi moraju dobiti peticu i da baš svi moraju biti 5,0, to nije realno i zbog toga sve ono lijepo vezano uz školu pada u vodu. Frustrirane generacije djece i još više frustrirani roditelji, koji često sebe doživljavaju nespješnima zbog "neuspjeha" svoje djece. Onda i zbog tog razloga opravdavaju dječje izostanke kao da opravdavaju sami sebe i pri tome ne razumiju da čine medvjeđu uslugu i sebi i djetetu. Ne znam kako vi, ali i sama nekada mislim kako djecu sve više učimo da se svijet danas vodi principom sve ili ništa, crno ili bijelo, a ono između više ne postoji. Možemo li uopće razumijeti tu suludu potrebu naganjanja ocjena često bez adekvatnih temelja? Znanje i ocjena ne idu ruku pod ruku, a mentalno zdravlje djece i njihovih roditelja puca po šavovima. Jedna je četvorka smak svijeta, razlog da dijete digne ruku na sebe, da se osjeća potpuno promašeno i neuspješno. Nejasno je kako i sami klinci ne vide da danas znanje i moć ne idu uvijek reciprocitetno, kako je nekada bilo. Možda je to zato što se u ovom desetljeću posvuda nudi taj koncept savršenstva, a zapravo je većina toga oko nas ispodprosječna. Djecu često tjeraju da uče napamet, ona ne razumiju što uče ili čemu to znanje služi, pravo znanje nemaju, ono što su pokupila ne znaju primijeniti, a već do kraja školovanja toliko su i psihički i fizički potrošena da na kraju kroz ciljnu ravninu prolaze najizdržljiviji, a ne nužno i najbolji. S jedne strane imperativ "sve pet", a s druge, u svakodnevici, nigdje pravih odlikaša, dominiraju snalažljivi. Znanje i školovanje loše je vrednovano, rad je odavno devalviran, pristojnost je slabost, empatija nepoznanica, a 24-satna sreća imperativ bez kojeg se ujutro ne treba ni ustajati. Život za 5,0?! Možeš misliti!

Krivi smo mi odrasli. Ne dajemo djeci dovoljno prostora za pravo djetinjstvo, igra se maknula s ulica, virtualno ih zaokuplja jer je nekada ugodnije nego stvarnost, koja ih slomi u sekundi. Bijeg od života i prijatelja odnosno vršnjaka u taj virtualni svijet način je na koji pokušavaju preživjeti sve što se traži od njih. Najmanje tražimo da budu djeca u onom pravom smislu riječi.

Previše ih odbija ići redovito u školu upravo zbog odgađanja ispita ili odgovaranja, čekaju povoljan trenutak da mogu postići odličnu ocjenu jer se jedino ona danas priznaje. Cijena koju usput plate visoka je: bezvoljnost, depresivnost, kontinuirano nezadovoljstvo, smetnje sa snom, pretjerana tjelesna težina, umor, očaj, agresija, frustriranost... Za to malo tko pita. Taj suludi strah od toga da budeš malo manje "savršen" ubio je bit učenja i školovanja općenito. Ako se doista tomu teži, pripremamo li mi djecu za buduća radna mjesta na kojima će ih dočekati sve odreda vrhunski radnici i rukovoditelji, savršeni uvjeti rada, najbolja oprema, visoka plaća i slično? Ili će ih prva frustracija na radnom mjesu također u sekundi razlomiti na psihičkom i fizičkom planu? Vjerojatno hoće. Navalili smo im teret odličnosti, nismo ih naučili da je život sve samo ne odličan. Ni umjetna inteligencija im neće dati odgovore na brojna pitanja na kojima će posrtati na stazama života suočavajući se sa stresovima, frustracijama, tugama, nedaćama, bolestima, gubitcima, napuštanjima i sličnim. Učimo ih pogrešnim stvarima, ne pitamo se u komu je problem. U nama je, jednostavn je odgovor. Problem smo mi koji smo od njih počeli tražiti nemoguće, nastojimo ih uniformirati, ne dajemo im priliku za osobnost, da pomalo kasne u razvoju, da smiju biti emocionalno drukčija, djetinjasta, buntovna, pronicava, sarkastična, cinična, svoja u svakom smislu. Baš takvi klinci imaju snagu za propitivanje nekih normi i mogu mijenjati svijet u kojemu je savršenstvo šarena laž koju netko mora razotkriti. Za to ne moraš biti 5,0, ali moraš naučiti misliti svojom glavom.